Tog kolovoza, široko se razmaknulo nebo
slavljenički
srce se sjetilo da osjeća.
Razlila se bijela mirisna svjetlost u životnom pokliču.
Umočilo se samo od sebe ćudljivo pero u tintu .
...i tanko, sasvim tanko ispod moje kože zapisalo neke namjerno nježne riječi upućene tebi,
pa ako me takneš...ako me samo takneš...
kaligrafski oćutjeti ćeš sve moje valovite drhtaje.
Saznati da vrijeme stoji.
Posjetiti uvale Puerto Madryna
gdje kitovi polude tijekom bučnih poroda.
Ako mi samo dotakneš vrat.
Ako mi samo dodirneš rame.
Ako me strastveno pred svima poljubiš.
Kao knjiga nepoznatih, teško prevodivih riječi,
egzotičnih mirisa, nepoznatih okusa i izgovora
postajem
kao zvuk razlivenih pikula po kamenim pločicama
kao žamor djece na onom bijelom trgu pred katedralom u suton
Zagrcnute male ptice. Naježena podlaktica. Moj prst u tvojim ustima.
Ludo povjerljivi l'appel Duvide*
kada me pogledaš s onoliko dragosti koliko najviše mogu podnijeti i ostati
u istom agregatnom stanju
kao gufra* u tvojim rukama, koju ćeš prenijeti u sve one dane bez nas,
moje je srce tog kolovoza na humku svih strahova
zaplesalo duende*
i vidiš li
vidiš li zlato moje
ne prestaje
plesati
Post je objavljen 06.08.2019. u 16:11 sati.