Marketing
Ne ubij!
Ranom zorom me predivna, zlatousta Dinaja podsjetila na 74.obljetnicu nuklearnog napada na Hirošimu.
To je bio okidač da mi ovaj dan donese nemir.
I nespokoj.
Sram i nelagodu.
Žena sam.
Homo sapiens.
A upravo je ta vrsta, kroz povijest, počinila monstruozne neizbrisivosti.
I prevrćem cijelo vrijeme Božju zapovijed: NE UBIJ!
Ne ubij, meni podrazumijeva upravo to što piše. NE UBITI!!!
Ne ubiti ni mrava.
Zašto, stalno kroz povijest, nalazimo ljudske povode i izlike da radimo upravo suprotno?
Umjesto bistre vode potocima teče krv.
Umjesto da zrcalimo svoj odraz u bistroći uma i vode, čovjek izabire pomutnju neba i zemlje.
Rovari po ljudskom mesu i dušama.
Jer, NE UBIJ, se tumači proizvoljno.
Kako tko.
I kako kad.
Uvijek je napad.
I uvijek je obrana.
A iza oboje smrt.
Patnja.
Mržnja.
Zlopamćenje.
"Čuli ste da je rečeno: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: ne opirite se zlotvoru. Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Tko bi te htio tužiti da se domogne svoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te tko prisili da ideš jednu milju, hajde dvije. Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga."
Možda ne čitamo istu knjigu.
Možda je čitamo kao slijepci.
Ili guske u magli.
Milijun dana pregovora vrijedno je jednog života.
Jer život je dar s neba.
A tko ubije život, ubio je Boga.
U vali je sparina. Teška. I diše se teško.
Al nije mi ona danas sparušila mozak.
Ni zamutila misli.
Još manje izazvala pomutnju u mom pravu tumačenja: NE UBIJ!
A tek o oprostu??
O tome u nekom drugom postu.
Post je objavljen 06.08.2019. u 14:36 sati.