Situacija je krajnje kritična i teška, da ne kažem bolna.
Majka je odlučila da neće ocu dozvoliti viđati dijete i to čini na najgori mogući način. Zahtijeva od njega da sudjeluje u odgoju, čak i psihološkoj obradi koja je djetetu potrebna zbog izrazito loših odnosa među roditeljima, ali kad on odluči sudjelovati, osujeti svaki njegov pokušaj. Toliko da je zapao u stanje "odustajem od svega".
To traje već neko vrijeme. Svi moji pokušaji da ga otrgnem tuzi, završavaju neuspješno. Pokušala sam mirnim razgovorom, pokušala sam biti brutalno zločesta i ne birati riječi, pokušala sam šutjeti i ne komunicirati. Ništa.
Ubrzo ima rođendan. Kupila sam album i razvila stotinjak fotografija, zapravo, sve koje sam uspjela pronaći, a koje su snimljene u posljednje dvije godine, a na kojima su on i malecka. Plakala sam dok sam slagala fotografije u album.
Napisala sam i posvetu. I tu sam se rasplakala.
" Ovo je jedan sasvim poseban dio mog života, koji me obogatio i koji se duboko urezao u moje srce i moju dušu. Za tebe, samo podsjetnik koliko vas volim. Julija."
To je bio moj zadnji pokušaj da ga trgnem, da vidi što može propustiti odustajanjem od borbe i svoje uloge u djetetovom životu.
Nije htio ni pogledati, u ljutnji, rekao je da ga ne zanima.
Odložila sam album u sobu.
Više nisam, toga dana, ni riječ progovorila s njim.
A on ... zatvorio se u sobu i zaspao.
Ujutro, eto romantičnog momenta, dok sam sjedila na školjki u kupatilu, čučnuo je pored mene, suznih očiju, zagrlio me i rekao ...
- Samo da znaš, tvoj me poklon rasplakao ...
Pa sam se tu i ja rasplakala i tako, dok mi je dlanovima brisao suze, rekao je:
- Nemoj plakati ... hoćeš da ti idem kupiti sladoled ?
Post je objavljen 03.08.2019. u 17:19 sati.