Azijati su malo trknuti ljudi.
Oni pizdariju naprave od čisto normalnih stvari, npr.
obično pijenje čaja, ono kad si bolestan,
pa to preraste u svakodnevnu ceremoniju, eeeeeej!
Tak i kung fu.
Gledali tigra i blogomoljku, pa pohvatali kretnje i ponašanja i
eto ti Bruce Lee-a, sad pa sad, ili
"aaaacak, japanska buba, crni pojas 1. dan!"
I tak, jednog lijepog dana, eto ti Mulca doma,
došel od cure na odmor doma i nosi krletku.
-kaj ti je to?
-vijetnamski palčinjaki!
-čega?
Otvori on to, a unutra samo grane i grančice, te listovi.
-pa tu nema nikaj.
-Stari bolje pogle.
Kao, on bu se brinul o njima.
Eno, pak kod cure, kak se brine.
Sve palo meni i Zmaju na pleća.
Njiha tri.
Pa ti to špricaj vodom, kupuj salatu, beri kupinov list i lišća ruža i malina,
a to bi i blitve, ma svašta.
Inače, oni su naši neprijatelji, zato, jer su naučili svoje prijatelje,
a neprijatelje naših prijatelja Amera,
u svezi glede onog kung fua gore,
da se prikriju u džungli i da napadneju Amere,
ma koliko se ovi trudili biti demokratični u širenju demokracije.
Sad je našim prijateljima znatno lakše, jer imaju našu pomoć.
Doduše, mi ne sudjelujemo direktno u silovanju mrskih Talibana, no držimo im ruke,
što nije isto. Uz put učimo i ove domaće kako širiti demokraciju, raznim metodama,
od hladnog oružja, pa sve do vatrenoga.
Pošto sam ja začet još u onom režimu, pod voljenim drugom Titom,
de facto i de jure,
vijetnamski palčinjaci su moji prijatelji i ja ih volim!!!