Pred par postova sam pisao o poljskom piscu čehofilu. Mariusz Szczygieł je novinar i feljtonist, ali se
uspješno upustio i u ambicioznije književne vode.
Knjiga "Projekt prawda" ("Projekt istina") su zapravo dvije knjige u jednoj, književni eksperiment.
Naišao je slučajno na knjigu poljskog pisca s polovice XX stoljeća, Stanisława Stanucha, "Portret
z pamięci" ("Portret iz sjećanja"), koji je jedan od zaboravljenih poljskih pisaca,
nešto kao neostvareni genije. Napisao je "Portret" kao mladac, knjiga je izašla 1959 i kritike
su ga nazivale "poljski Camus", bio je glavna mlada nada. Niste nikad čuli za njega, dakle,
nije ostvario očekivanja.
Na Szczygiela ta knjižica je toliko djelovala da ju je jednostavno ubacio u svoju knjigu-imam izdanje u kojem
je ta ubačena knjiga na starijem, socijalističkom žutijem papiru ubačena kao parizer u sendvič kakav smo
kupovali u kiosku srednje škole na varaždinskom MEC-u. Ubačena je u Szczygielow tekst o istini: pitao je
ljude da mu vele jednu istinu do koje su došli u životu, ma kako mala bila.
Ponukala ga je na to rečenica iz knjige koju je ubacio u sendvič svog teksta: "...svaki razuman čovjek
trebao bi težiti istini, otkriću makar jedne, nebitno koliko sitne, istine. U suprotnom, njegov život može se
činiti nevrijedan, protraćen."
Szczygiel je krenuo tražiti istinu drugih ljudi, i upravo ona je kruh cijelog teksta. Svako poglavlje je jedna takva
priča, s istinom, životnom ili malom.
Najviše me se dojmila jedna u kojoj opisuje kako je sjedio u vlaku i strašno ge je nervirao tip koji je
desetke puta ulazio i izlazio, pričao na telefon na hodniku vlaka, i pri svakom prolasku kroz vrata
električni automat je bučao i živcirao ga. Na dodatak, taj je u 9 ujutro je već popio 2 piva... Već se spremao
nešto komentirati, ali onda je čuo dio telefonskog razgovora: "jebote, sin mi umire, zamisli, našli su mu rak u
vratu i vele, jebote, da mu nema spasa, jebote..."
Odmah ga je prošla ljutnja. U čudu je promatrao transformaciju koju je tih par riječi izazvalo u njegovom odnosu
prema tom čovjeku kad se ovaj vratio na svoje mjesto i gledao u prazno. Pri izlasku iz vlaka pogledao je još jednom
na njega, a ovaj je tiho plakao u svom sjedalu... Pomislio je kako će ga slijedeći putnici u čudu gledati.
Szczygiel je nesvakidašnji promatrač.
Ubačena knjiga je nesumnjivo remek-djelo, pisana od strane ...čudaka. Nešto Musila, Jelinek, Krleže, čak
Ciorana i Kertesa, Celine. Eh. Pisac nikako nije mogao dobro završiti-ali nije se ubio, možda samo zapio (ne znam, samo
nagađam, ipak je Poljak!). Zapravo, znam da je pisao i dalje i bio poprilično akitvan u medijima i na radiju, ali bio je
komunist i u 80-tim se postavio protiv "Solidarnosti", to ga je vjerojatno zauvijek ispisalo s liste značajnijih poljskih pisaca.
Umro je 2005, autor je još par knjiga i tekstova.
Szczygiela prošlost pisca niti najmanje ne brine, kao što ni ne treba. Konstatira jednostavno da je 28-godišnji Stanisław Stanuch, koji
tada nije bio komunist niti je bilo "Solidarnosti", objavio prokleto dobar tekst, koji je njega, MS, par desetljeća kasnije, ponukao
da traži istinu. Bravo Szczygiel, 1:0 protiv gluposti.
Koja je vaša istina, što ste dokučili, zaključili, iznašli?
Post je objavljen 25.07.2019. u 23:31 sati.