Danas je bio vruć i sparan dan. Drugačiji od drugih. Možda i nije? Možda se sve slučajno, u jednom danu dogodilo? Možda je za sve krivo vrijeme, a možda i nije?
*****
Nikad nije previše vruće za kavu na terasi. Poslije kave, držeći se hlada, treba pogledati izloge i usput obaviti nabavu.
-Dok gledam izloge iz susjednog, novootvorenog ugostiteljskog objekta čuje se galama. Izlaze dva ljutita muškarca. Jedan šuti, drugi psuje, prijeti se nekome unutra riječima od kojih ti se kosa diže na glavi. Onaj šutljivi okrene se prema meni govoreći kako će danas netko, ako bude sretan, barem za noge biti kraći. Paralizirana od straha ulazim u prvi dućan. Vidim da i neki ljudi iz dućana promatraju što se vani događa. Na svu sreću završilo je samo na prijetnjama. Jedan čovjek odmaknuo se od prozora komentirajući kako je sve više usijanih glava i pijanih budala, dodajući kako je danas definitivno nešto čudno u zraku.
Izgubila sam volju za šetnju . Vraćam se doma.
-Na parkiralištu, čovjek iz susjedstva, užurbano prolazi između auta, maše rukama, razgovara sam sa sobom (barem se nama tako čini).Što točno traži prolazeći između auta na parkiralištima, samo on zna. Čist je i uredan. Nije neugodan ni nasilan.
-Ulazim u haustor. Trešti muzika , ori se pjesma. Prepoznajem glas. Zašto je danas tako glasna ubrzo mi postaje jasno. Stoji na stepenicama, drži se za galender i pjeva na sav glas. Njiše se u ritmu muzike. Mada znam da nije agresivna, oprezno prolazim pokraj nje uljudno je pozdravljajući. Ne primjećuje me. Danas je u“ svom“ , raspjevanom svijetu. Kada je u „našem“ svijetu često me pita da li je čujem kako pjeva. Potvrdno joj odgovaram i redovito dodajem kako me to ne smeta. Voli i plesati kaže, dodajući kako nema s kime. Sve do prije par godina imala je plesače i udvarače. Imala je posao i sve ono što mi ljudi zovemo normalnim životom.
-Zatvaram vrata stana . U stanu do moga tišina. Poslije jučerašnjih ispada, osluškujem tu čudnu tišinu. Tužan život jednog ovisnika. Razapet između potrebe i boli. Sve je više nesuvislih pitanja , sve je manje racionalnih odgovora. Nevjerojatno je kako se na sve priviknemo. Brine nas tišina za kojom silno čeznemo u vremenu između dva preludija. Zabrinuti smo da im se što nije dogodilo.
Na žalost, sve je više ljudi koje je život na sporedni kolosijek usmjerio. Često su sami, prepušteni sami sebi. Ne mogu a da se ne pitam, gdje su oni ljudi koji su svoje bolesne materijalno osigurali i na njih zaboravili?
Ma kako drugačiji bili i postojali , ljudi smo.Ovi ljudi uvijek me podsjećaju kako trebam biti zahvalna svakom danu. Svjesnost je ono što me, ili što nas, razlikuje od ovakvih i njima sličnih ljudi. Tanka je linija između onog što nas dijeli.
Život nas uči i svakog dana nečemu novom nauči.
****
Dan je zagazio u noć. Sparno je, ali je manje vruće. Podnošljivo. Opuštam se u miru i tišini poslije pomalo čudnog dana. Nadam se da će sutra vrućina malo popustiti. Lakše će i njima i nama biti.
Post je objavljen 25.07.2019. u 23:21 sati.