Marketing
Ljetni spleen
Dok čami u mraku svoje dnevne sobe, s klimom ili bez nje, potjeran od sunca u utočište hladovine, čekajući da prođe još tih dvadesetak sati dok nekuda ne otputuje, čovjek ne može a da se ovih dana ne upita o tome zašto se baš takva vrućina dešava i je li kakva njegova odgovornost u svemu tome. Na stranu sve ružne vijesti, a bježao bi čovjek od svega tog jada, ali ne može; ne više niti zato što nema vremena ili novaca ili volje, nego zato što nema kuda pobjeći, ako u sebi nema ničeg do tame i tuge. Jer, kada stisne gadna studen i kada vjetar lomi granje nad zamrznutom zemljom, možeš staviti dvoje duge gaće i otići na polusatnu šetnju, pa ako se dovoljno trudiš, kroz pet minuta bit će ti toplo, čak i oko srca, dapače. Sada su ulice puste i od silna blještavila gotovo da ih i ne vidiš, pretvorile su se u rijeku svjetla i jare i ne vode nikuda. Prazne i lelujave, opominju na nepovrat gluposti koje je ova civilizacija počinila i koje će još počiniti, jer je u tome neće imati tko spriječiti, zato da bi ljudi nešto imali i zgrtali, makar i ne znajući što će sa imetkom, pa takve kao da ocrtavaju naše izgubljene duše i puteve, jer previše smo milja prevalili, previše ljudi biva unesrećeno nekim unutarnjim ili vanjskim politikama a da bismo ih zvali dobrima i potrebnima, previše smeća smo sakrili pod tepih, previše mirnih i zelenih potoka uništili i zasitili kakvom smrtonosnom lužinom ili kiselinom, previše drveća posjekli ili urbanističkih planova izmijenili i prenamijenili, previše vrećica pobacali i previše toga trebali tada kada trebati morali nismo, a da nam se takvo siromaštvo ne bi obilo o glavu. Naravno, prva i najvjernija u otplati toga duga bit će sirotinja, kako je već i tradicija, no ne valja se time tješiti, jer će pustoš ako već nije stići, sve i svakoga, prije ili poslije, pa makar i u najskrivenijem zakutku skrovišta od betona ili čelika, ne bude li ono građeno, kako su oni indijanci govorili, kako tvrđava duše.
U međuvremenu, naumio si tražiti utjehu i spas u prirodi, pa si ih povremeno i privremeno i našao; o kako si ih našao u kakvim ranojutarnjim ili ranovečernjim lutanjima i samoćama, slušajući šum vjetra u vrhovima krhkih travki ili veseo cvrkut ptica u daljini. Svjestan ove obveze, da primjećuješ i slaviš te trusne i nestalne, ali velike i potpuno nezaslužene darove, zahvaljivao si dragome Bogu na spokoju i ljepoti toga što dobivaš, jer nakon svih pročitanih redaka ili odgledanih filmova, shvatio si da ništa ne vrijede ukoliko taj krhak i nestalan osjećaj jednobitnosti, spokoja i radosti ne biva oplemenjen puninom svijeta. Sretan kao malen mrav, što se upravo izvukao ispod snažna stiska čizme kakvog nepredvidiva diva, tog Levijatana pohlepe, praznine i sebičnosti, bježiš sada i opet do kakve lijepe uvale, tihe šume ili osamljena vrha, ponavljajući taj obrazac stalno i nebrojeno puta nadajući se da će se uvijek ponoviti isto.
I hoće.
Post je objavljen 24.07.2019. u 17:54 sati.