- Da sam ja bila na tvom mjestu, nakon razvoda, odselila bih se što dalje, a ne uselila samo kat ispod mene. Zaista, da se ni ne vidimo ni ne čujemo. Ti si imao želju ostati i dozvolila sam ti. Obećala sam da ti neću praviti probleme i još uvijek stojim iza toga. Ne želim ti potpisivati da tu možeš živjeti do smrti. To mi stvara nelagodu. Ako ti kažem da mi možeš vjerovati, onda je to tako. Meni je moja data riječ svetinja.
- Ali, kako znam da ti mogu vjerovati?
- Jesam li u trideset godina zajedničkog života ikada pogazila svoju riječ?
- Nisi.
- Eto vidiš. Za razliku od tebe koji si me tisuću puta iznevjerio, ja tebe nisam. To bi ti trebalo nešto reći o meni. Zapravo, nikada se nisi potrudio ni upoznati me zaista. Pa ni sada me ne poznaješ. U međuvremenu sam se puno promijenila i ako mene pitaš, bolja sam osoba.
- Nikada nismo o tome pričali, ali moram ti reći ... život te nije mazio, prošla si sve ružno što se nekome može dogoditi. Bolest djeteta, svoju bolest, moje kurvanje, razvod, otkaz ... Sve si podnijela uzdignute glave. Hrabro. Uz sva sranja koja si prošla, još si trpila i mene, kako ti kažeš, kurviša. Iskreno da ti kažem, ja ne znam kako bih da sam bio u tvojoj koži. Nemam tu snagu. Ali znaš, ja nisam loš čovjek.
- Nikada nikome nisam rekla jednu ružnu riječ o tebi. Da si znao držati k***c u gaćama, bio bi idealan muž, ali ja se više nisam s tim mogla nositi.
- Vjeruj mi, ne znam kako bih podnio da si ti meni radila takve stvari. Znaš, one su bile nevažne, ni imena im se ne sjećam, ali pomisao na to da me kući čeka netko samo moj, značila mi je sve. Nikada nisam bio odan, nisam ni dan danas, padao sam na iskušenjima.
- Ajde, molim te, meni se zaista ne izvlače priče iz prošlosti, da si po****o tu i tamo koju, bez obaveza, nikom ništa, ali ne možeš nešto što je trajalo dvije godine nazvati iskušenjem.
- U pravu si, ne mogu. Ja sam radio to što jesam, ali ti si mi život pretvorila u pakao svojim zvocanjem i predbacivanjem.
- Jesam i žao mi je zbog toga. Ako mi možeš oprostiti, ispričavam se. Sramim se sada tog svog ponašanja, ali tada nisam ni znala ni mogla drugačije. Oprosti.
- Ma nema sad to veze ... vjerovatno sam i zaslužio.
- Gledaj, u meni više nema ljutnje, ni gorčine, ni želje za osvetom. Želim ti, zaista, svako dobro u životu. Što misliš, zašto skuham više hrane? Žao mi je da se loše ili nikako hraniš, vidim koliko radiš i žao mi te je, pa nek onda barem imaš, svako toliko, kuhani obrok.
- Da, i to sam ti htio reći ... ona gibanica jučer je bila izvrsna, i gulaš, i grah ... kad si ti naučila tako kuhati? Ni blizu onom kako si nekada kuhala ...
-Što, oćeš me ženit ?
- Ne bih, ako ne moram...
- To je bilo retoričko pitanje. Ne brini, ne pada mi na pamet.
- Uglavnom, htio sam ti reći da mi je drago da smo u dobrim odnosima. Što zbog sina, što zbog nas samih. Ako trebaš bilo kakvu pomoć, tu sam.
- Kažem ti da me ne poznaješ. Imam previše godina da bih se ljutila i inatila zbog bilo čega. Na koncu, kakav god da jesi, otac si mojeg djeteta. Nakon toliko godina zajedničkog života, pljunem li na tebe, pljujem na samu sebe.
Post je objavljen 24.07.2019. u 16:49 sati.