Marketing
Vrdoljakov "General": film iz 1947.
Jučer sam na fb-u objavio status: »Dakle, koliko kužim prve komentare, film "General" je ispunio očekivanja.« Komentar je nažalost sarkastičan.
Vrdoljakov je “General” - ukratko - ispunio samo jednu svrhu. Ta je svrha ideološka. Cilj ovog filma je bio taj da bude ideološki performativ, da ritualno oblikuje službenu verziju hrvatske novije povijesti kroz lik idealnog hagiografskog reprezentanta. A kao i svi filmovi kroz koje trbuhozbori ideologija, i “General” je suh, siv i dosadan. (…)
Vrdoljak je gestom autocenzure iz Gotovinina života prebrisao sve mesnato, intrigantno, uzbudljivo, prokrvljeno, sve što zvuči opasno, pustolovno i što svjedoči o živom čovjeku. Umjesto filma o avanturistu, napravio je pravovjerni filmski bjelanjak. (…)
U nekoj usporednoj kronologiji, Vrdoljakov “General” nije film iz 1973. ili 1976., nego film iz 1947. Njemu pandan nisu “Sutjeska” i “Vrhovi Zelengore”, nego staljinistički filmovi u kojima Staljin dodirom ruke popravlja traktor, a mudre pravorijeke izriču brkati komesari partije. To je točka na povijesnoj lenti na koju je s “Generalom” pristigao domaći film.
(Iz kritike Jurice Pavičića, objavljene na webu malo nakon što sam objavio ovaj status: GENERAL JE SUH, SIV I DOSADAN)
Došli smo do 1947; i to je određeni napredak u odnosu na "Četverored"…
Anton Vrdoljak je doživio tužnu regresiju nakon 1990.. Osobno mi je teško zamisliti da je to onaj isti čovjek koji je režirao "U gori raste zelen bor" i "Kad čuješ zvona", filmove koji su bitno utjecali na moj svjetonazor 1970-ih, kad sam bio u formativnom dobu (kao "teen" i "young adult", odnosno kako smo tada govorili, "omladinac"). (Da ne budemo nepravedni: za to da je film bijedan, zaslužan je i Nenad Ivanković, koji je napisao knjigu po kojoj je Vrdoljak napisao scenarij.) I to upravo zato jer su povijesne događaje prikazivali kao ljudsku avanturu, a ne kao hagiografiju i ideološku shemu (u čemu je naravno bitnu ulogu imao i partizanski general Ivan Šibl, koji je bio sposoban tako pisati u svojim autobiografskim zapisima). Takve je filmove bilo moguće snimiti u tadašnjoj Jugoslaviji s KPJ na vlasti, oko 25 godina nakon događaja koje opisuju; danas, u samostalnoj Hrvatskoj s HDZ-om na vlasti, to nije moguće - službena ideologija kao i desna opozicija nastoji da nikad ne izađemo iz, u najboljem slučaju, 1997..
(Međutim, pravde radi, treba reći da je početak 1970-ih bio vrhunac SFRJ, nakon toga slijedi politička i društvena regresija. Nevolja je, što ta regresija traje i danas, što se vidi u širokom rasponu činjenica, od toga da smo po BDP-u u 1980-oj, preko odliva "gastarbajtera", do ovog filma.)
Jurica Pavićić je izvrstan komentator. Prikaz u "Glasu Istre" (SNAŽAN AUTOR I TEMA Vrdoljakova epopeja o Anti Gotovini i Domovinskom ratu) je ublažen, kompromisan, kako u tekstu (Mladen Radić), tako i uredničkom opremom.
Ali zapravo se spominju iste mane - to je "spomenik", a ne film:
Rekli smo na početku da je "General" epski film, a osim po režiji i produkciji, to se vidi i po dijalozima koji kao da su pisani za neki junački ep iz renesansnog doba. Likovi više govore u slobodnim stihovima nego u prozi, kao da su na pozornici u nekom starom kazalištu i to zvuči krajnje umjetno. Ti dijalozi idu od uzvišenih i didaktičnih o Domovinskom ratu i važnosti domoljublja do krajnje banalnih koji kao da su pisani za neku sapunicu.
Film je rađen tako da Domovinski rat i sve one koji su branili Hrvatsku predstavi u najboljem svjetlu, iako si je Vrdoljak dao slobodu da ne prikaže sve u crnim i bijelim tonovima. Primjerice, ima ovdje rekonstruirana ona scena kada se Gotovina žesti na svoje vojnike i viče da "pljačkaju i siluju barbari", što se odnosi na ponašanje nekih vojnika Hrvatske vojske nakon Oluje. Sve drugo složeno je tako da "General" bude spomenik Domovinskom ratu.
Slično Hrvoje Marjanović na portalu Index (Pogledali smo film o Gotovini: Staromodan je, neizdrživo patetičan i unakažen) postavlja pitanje "Gdje je nestao čovjek?".
Možemo to nazvati stilom, ali prvenstveno se radi o povratku u hrvatske filmske devedesete u kojim su svi likovi zvučali uštogljeno i teatralno, a svaka rečenica kao dio nekog bitnog i pomno pripremljenog govora. (…)
Više je nego očito da postoji želja da se Gotovinu prikaže kao heroja i to je razumljivo, ali u tom su procesu potpuno izgubili čovjeka koji ostaje zakopan ispod Vrdoljakovih projekcija i idealiziranja.
Tihomir Dujmović je već reagirao na Pavičićevu kritiku na portalu kamenjar.com, koji je glasilo ljudi koji su mentalno u 1947., prije raskida sa Staljinom (da, sretao sam ponekog takvog u životu, iako su oni 1970-ih već bili dinosaurusi). Ideološka batina bez oklijevanja odmah na početku:
Bijes i neskrivena mržnja, najprije prema Tončiju Vrdoljaku kao redatelju (a pravi objekt te nesnošljivosti je domovinski rat) curkom curi sa prvih stranica Jutarnjeg lista u kojem Jurica Pavičić danas cipelari i Vrdoljaka i domovinski rat i Antu Gotovinu!
Mlađim generacijama to može biti nejasno, ali to je potpuno isti narativ, samo s nekoliko riječi promjene ("domovinski rat" umjesto "narodnooslobodilačka borba", "Hrvatska" umjesto "Jugoslavija", "jugozomboidi" umjesto "ostataka buržuazije"), kao onih koji su prije 40 godina ideološkom batinom napadali nepoćudne filmove, knjige i glazbu. O samom filmu kao filmu Dujmović uopće ništa nema ništa za reći. Nije samo general Šibl… ovaj, Gotovina po Dujmoviću svetac, svet je i Narodnooslobodilački… ovaj, Domovinski rat. Dujmović bi, da je sada 1972., jednakim riječima napao i Vrdoljakov "U gori raste zelen bor". A isto kao u ovom svom pamfletu, tada bi se politička optužba proširila i na srušene veličine "Hrvatskog proljeća".
Zabavno je kako proziva trenutnog predsjednika Vlade jer nije bio na premijeri, a istovremeno ne spominje da ni general Ante Gotovina nije bio na premijeri. Vrdoljak o tome:
Nije Ante Gotovina čovjek od takvih predstava. On je malo drugačiji. Kad sam ga jedanput pitao hoće li pročitati scenarij, odgovorio je: "Što ja o tome znam". On je vrlo skroman i vrlo inteligentan čovjek
Slažem se. Ante Gotovina nije "intelektualac", ali očito jest inteligentan čovjek. Shvatio je da ovo nije film o čovjeku, nego o ikoni, pa bi on tu samo smetao. Tita su u filmovima i serijama prikazivali realističnije.
(Dujmoviću u komentarima odmah spominju tekstove u kojima je hvalio Stjepana Mesića i detuđmanizaciju. Da, i to smo vidjeli - one koji su se 1972. nastojali pokazati pravovjernim da se zaboravi što su govorili 1971..)
Post je objavljen 15.07.2019. u 09:12 sati.