PRAŠINA ZLATNA
Zlatna, topla, meka, prašina mog djetinjstva. Bose nožice jurile su po prašnjavom putu podižući oblak preko glave, a sunce se probijalo i čudnovate slike stvaralo. Nikada dosta te igre, kao da nevidljiv se svijet sa oblakom zlatne prašine diže i činilo se da ništa se nikada neće promijeniti, a je. Život je nemilice hrlio naprijed, dalje i godine upisivao u male dlanove, a oni su rasli i želje neke druge skupljali. Tamo daleko, tamo gdje prašine nema nov se svijet otkrivao, vabio svojim zanosnim čarima. Kada su noge bile dovoljno nemirne i kada su lutanja postala snovi sve se ostavilo zbog nepoznatih ljepota novog svijeta. Na dvorišnim vratima, u ulici prašnjavoj, u selu malom slavonskom, ostala je misao o povratku. Danas su neka druga dvorišna vrata u ulici bez prašine zlatne, u selu mom slavonskom. Misao o povratku nestala je zauvijek. Sivilo asfalta prekrilo je sve sokake, sve lenije, sva dvorišta. Male nožice danas ne dižu oblake zlatne prašine. One nikada neće osjetiti toplinu i mekoću njenu dok se među prste uvlači. Jedno je vrijeme nestalo, a i ja polako istim putem putujem daleko od sela mog slavonskog vraćajući slike oblaka prašine zlatne.
22.08.2012.
(U kući mi rusvaj i dalje traje)
Post je objavljen 08.07.2019. u 18:31 sati.