Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/susunjara

Marketing

Žalbe

Napokon sam se uhvatila pospremanja ladica u koje sam godinama doslovno bacala razne dokumente, papire, račune, garancije ,..... I ono što me najviše iznenadilo je to što sam pregledavajući papir po papir naišla na brojne žalbe upućene na brojne adrese. Skoro pa sam i bila zaboravila na njih jer trenutno u mojoj glavi vlada mir, neki bi rekli propuh. Jer nema ni sekiracije ni zabrinutosti i ne brinem se gotovo oko ničega ( a možda bi i trebala ). Nisam postala ravnodušna i empatija mi je izražena na stotu, ali jednostavno sam u stanju koje se zove „ebe mi se za sve“ ili „bit će što bude“. Ali brate sestro, ove žalbe su me skroz neugodno iznenadile i podsjetile na razdoblje kad sam se borila protiv vjetrenjača; protiv sustava i onih što su me teško diskriminirali i izolirali i to uglavnom na poslu. Trebalo je dugo vremena i živaca da ja te vjetrenjače pobijedim i njihov vjetar preusmjerim da „puše u moju piriju“. Ma neću se ponavljati sa uvijek istim pričama i bolnim ranama koje nikad neće zacijeliti. Ali se pitam koliko sam ja to luda, tvrdoglava i uporna bila da se suprostavim „rogatima“ i što bi bilo da sam odustala i povukla se kao što to radi većina osoba s invaliditetom kad naiđu na prvu prepreku i na prvu odbijenicu. Razumijem ih u potpunosti jer invaliditet sa sobom nosi niz problema od bolesti, fizičkih i psihičkih te arhitektonskih i inih barijera pa ne može svatko izdržati tu borbu. Ali ja tek sad znam da sam ja totalno krejzi kad se netko u mene dirne i zakida me za nešto za što znam da sam i imam pravo. U biti sam tiha i mirna osoba, ali kad mi netko „soli pamet“ , e onda ulazim u ring bilo to sa državom ili pojedincem. I igre mogu započeti....
Sve ove žalbe na koje sam naišla „na prvu „ sam htjela baciti, a onda sam ih uredno pospremila natrag u ladicu jer one su svjedok jednog mog vremena ma koliko one god bolne bile meni za čitati i koliko god me vračale na staro..
Ali Hvala Bogu, sad je to sve iza mene i nerijetko pomažem drugim osobama u njihovim borbama. Ne zato što sam ja ka pametna nego zato što, na moju žalost, imam puno iskustva.
I danas sa sigurnošću znam da ništa nije vječno i da sve prođe; kako loše tako i dobro.
Isto tako znam i da svaki Zakon ima svoju rupu, ali tu rupu trebaš naći.
Znam da uzrečica „ strpljen –spašen“ zlata vrijedi.
Znam da i koji put treba držati jezik za zubima. Ali samo koji put jer uvijek sam za otvorenu i iskrenu komunikaciju.
Znam da biti pasivan i samo kukati nije moj izbor (možda to nekom po mom pisanju i izgleda tako, ali nije).
I bez obzira što se često žalim na neke ljude i određene situacije s njima, ja volim ljude i ne bi mogla ni dana bez njih.
A sad sam već počela filozofirati i odmakla se od teme, dakle od Žalbi i onoga što sam htjela reći;

Žalite se i pišite nadležnim institucijama i nadređenim osobama ako smatrate da ste u pravu i da su vam povrijeđena prava. Nemojte samo govoriti "uprazno" i kukati susjedi, rodici ili teti u dućanu. Pa ako i izgubite bitku bar znate da ste pokušali.

Moje ladice su pune i to, uglavnom, dobivenih bitaka koje su sad spremljene na sigurno, ali kad god zatreba- lako se izvuću.






Post je objavljen 04.07.2019. u 12:09 sati.