Jedino putovanje vrijedno poduzimanja je ono u - nepoznato. Prvo, u nepoznatog, nespoznatog sebe, a odatle gdje god nas naš put povede. Znamo štošta o koječemu, a o onome najvažnijem ne znamo ništa ili gotovo ništa. Želimo vanjska blaga, jer mislimo kako će nam ona donijeti veliku sreću i ispunjenje (neće!), a ono najvrijednije - unutarnje, za njega ne znamo čak ni da postoji. Time je ono još više - ne(s)poznato. A kada nas to nepoznato počne zvati... zove nas neprestano, ali... kada se mi dovoljno utišamo da bi ga mogli čuti, onda ćemo osjetiti - zov. Zov koji bi samo budala (dakle, gotovo svi) zanemarila. Nije to nikakva apstrakcija, ni duhovni mambo džambo, to je vrlo stvarno, stvarnije od svega što se uobičajeno smatra stvarnim. To je jedino potpuno stvarno i jedino vrijedno naše potpune pažnje.
Negdje sam pročitao odličnu rečenicu Jima Carreyja koja glasi ovako: Mislim da bi svatko trebao postati bogat i slavan i raditi sve ono o čemu je ikada sanjao, kako bi vidio da nije u tome stvar.
“I think everybody should get rich and famous and do everything they ever dreamed of so they can see that it’s not the answer.”
Post je objavljen 03.07.2019. u 12:45 sati.