voljela bih zaustaviti vrijeme,
ne zbog suza, niti zbog marševa, ne zbog rustikalnih jelovnika
u kojima uživasmo često
voljela bih zaustaviti vrijeme zbog tvojih tužnih očiju
i nezgrapnog osmijeha
zbog moje šake kada se onako brižno uhvati
za tvoju podlakticu
zbog čitanja iz dlana
i svježih opranih borovnica u pošećerenoj plitici
voljela bih zaustaviti vrijeme zbog tvojih hrapavih usana
kada se plaho spuštaju niz moje lice i još puno toga bih voljela
još jednom uhvatiti tvoja leđa u skoku sa mola
objelodaniti mogućnost zaraznog smijeha
na obali
i zbog kasnih i dugačkih razgovora o tome kako negdje
škripe kolica za vuču
moje tijelo, moj jedini hram, moje tijelo,
moj jedini stijeg
moje tijelo, moj jedini lijek, i mjesečina što se
spušta po tvojim uspavanim obrazima
i sunce koje klija među tvojim prsima
na dlanovima,
tvoj tajni put između zemlje i neba
(suština tvojih zabrinutih misli)
svjetlo postanka, mrak priviđenja
Post je objavljen 24.06.2019. u 21:37 sati.