Pregled posta

Pjevane staze

Ova knjižica, napisana 1987, mi je prvi puta privukla pažnju pred dvadesetak godina u Varšavi. Čitao sam original,
a vidim da je poljski prijevod bio 1998, dakle tada je vjerojatno bila popularna u knjižarama u Poljskoj, sjećam se živopisnih
korica sa aborigenskim "točkicama" na koricama. Na dugo vremena mi je-nepročitana-isčezla iz pamćenja, da bi me na
nju podsjetio kolega koji je održao kratko astro-areheološko predavanje o "astronomiji" Aborigina i dokazima da su u svojim
pjesmama-mapama opisali promjenjivost zvijezde Betelgeuz u Orionu-članak o kojem je pričao je ovdje: Betelgeuse

Nije ništa novog da su "primitivna" društva pratila događaje na nebu često mnogo preciznije nego bismo očekivali. Ipak, bilo je iznenađenje naći trag o
relativno maloj promjeni sjaja, na granici osjetljivosti ljudskog oka, u civilizaciji koja nije baš poznata po istančanosti, a u konačnici ni po
opširnosti "zapisa". Prividno, jer njihove pjesme-mape su i te kako precizne i istančane. Što je još važnije, izuzetno su vjerno prenošene s pokoljenja
na pokoljenje, nisu dozvoljene nikakve modifikacije. Time je prenesena informacija pošteđena "šuma" vremena.

Bar nam se tako čini-naime, Aborigini pridošlicama daju pristup samo do manjeg dijela svoje tradicije, što je otprilike kao da o Kršćanstvu učite
samo iz koptskih apokrifa. Isto je sa slikama australskih domorodaca, to je "za Bijelce", samo površina priče.

U Hrvatskoj je "The Songlines" prevedena 2007 kao "Pjevane staze". Pisac, Bruce Chatwin je prekursor frustriranih korporativaca kojima u
nekom momentu pukne film i odu bilo kuda daleko, što dalje. Poznat je po tome da je bio jedan od najmlađih direktora velike aukcijske kuće Sotheby's,
ali kad mu je doktor sugerirao da bi problemi s vidom koji su se pogoršavali, mogli biti zbog prirode posla, zbrisao je prvom prilikom do
Arabije i Afrike. Kasnije, kad je već pisao za "Sunday Times" i bilo mu je i toga dosta, poslao je telegram šefu sa tekstom "otišao na 6 mjeseci do
Patagonije". Danas se to čini kao hipsterska stvarnost (rjeđa u zbilji nego bi se moglo činiti po napisima na internetu).

Važnije u čemu je prekursor je da je cijenjen u engleskoj literaturi kao pisac koji je redifinirao putopisnu prozu. Što baš i nije lagan zadatak,
posebno za Engleza! I to punokrvnog, ne nekog mješanca, dotepenca ili "žrtve" porodičnog multi-kulturalizma u smislu "otac bio inženjer (ili
oficir) u Kolonijama".

Upravo mu je njegova prva knjiga "U Patagoniji" donijela slavu putopisca novog kova, a sa "Pjevane staze" je tu slavu zacementirao. Ali i napravio
nešto vrijednijeg, široj publici približio taj kulturni fenomen. Naime, australski domoroci su razvili-ili donijeli sa sobom iz
prapostojbine-jedinstvenu metodu pamćenja mapa (dobra orijentacija u pustinji je često života vrijedna). Kad imate krajolik koji je uglavnom
ravan (slike koje ovdje dajem prenosim sa svog upisa od pred 5 godina):

bez istaknutijih točaka, morate biti inventivniji nego samo "od grbavog brda lijevo i onda pri velikom hrastu desno".

Metoda pjevanja staza uključuje rijetke istaknutije točke u krajoliku, i povezuje ih sa "precima", koji su u biti totemi klanova australskih
domorodaca. Obično su to životinje ili znameniti ljudi, pa bi npr. veća hrpa kamenja bila opisana (opjevana) kao glava Toga-i-toga koji je na tom
mjestu iščezao nakon što mu je Taj-i-taj na prijevaru oteo lijepu ženu na putu od točke A do točke B", ili "rep guštera Toga koji je tu završio svoju
dugu šetnju kroz bush".

Te "pjesme" su često višestruko starije od Ilijade, mogao ih je Broj Jedan ispjevati u mladosti, dok Homerovi praoci nisu bili ni u planu a Makedonci,
sjeverni i južni, su još čekali negdje oko podnožja Urala da ih netko dođe istjerati.

Chatwin od samog početka priča priču tako da se osjećate kao da s njim pomalo besciljno vrludate australskim bushom. Nisam bio tamo u pustinji, ali
u bushu jesam, s jednog na drugi kraj kontinenta, i Chatwinowo pisanje mi je odmah prizvalo u sjećanje osjećaj i krajolika i suncem ispečene sporosti.

Za razliku od Chatvina, ja tokom mjesec dana u Australiji domoroca gotovo da nisam sreo, osim par primjeraka sumnjive trezvenosti u blizini betonske
socijalne zgradurine u Canberri. Ali to je vjerojatno jer se oni drže, iz jako dobrih razloga, podalje od Bijelaca. Za sresti ih u većem broju treba
se uputiti bliže centru Australije. Iznad čijeg crvenog pijeska se leti tri-četiri sata na liniji Broome-Sydney. Vidio sam Uluru samo iz zraka i
impresivno je usamljen, nije mi se činio kao nešto na što bi se itko trebao penjati.

Iskreno, niti nemam želju sresti ih više-ne želim im smetati u njihovom...izumiranju. Koje se i tako može na kraju pokazati samo glumom,
kazališnom predstavom o izumiranju za Bijelce, koji će nestati kako su i došli, a Domoroci će ostati gdje su uvijek i bili.

Ako želite dobiti dojam Australije kakva je odmah iza ruba grada pa sve do kraja Svijeta, preporučam ovu knjigu.

[25.06.19: ps. Pokazuje se da starim: naišao sam na zapis od pred petnaestak godina, kad sam čitao hrvatski prijevod ove knjige. I očito
potpuno zaboravio na njega.

Možda je čitanje u različitim jezicima doprinijelo, ali činjenica je da se niti sada ne mogu sjetiti da sam to već čitao. Ali zapis je nepobitan. Tada
sam još pisao na papiru zato je pronađen, negdje u prodrumu. I sami ste vjerojatno razmišljali kako će vaša djeca imato više snimaka i zapisa od
strane djedova i baka nego svojih vlastitih: papir ne ovisi o paying Bill's bill, ne mijenja se s modom kao softver. Požari su mnogo rjeđi...jedino što
ga može uništiti je ljudska ignorancija.

Dakle, neki prethodni ja je zapisao: "Aborigeni grade "kartu" Australije pjesmama. Svaki rod (klan) prihvaća kao totem neki od likova iz razgranate
mitologije-obično životinje ili "pretka" koji je nakon stvaranja Svijeta prvi prošao danim putem i dao stvarima i mjestima imena. Tokom života, uči
on sve više pjesama, koje svojim RITMOM opisuju put i način kretanja tog pretka. Jezik-kojih je u Australiji mnogo-nije važan. Kad se udubi u ritam,
svaki od njih je sposoban sam rekonstruirati put. Pjevajući, mogu prijeći doslovce kroz cijelu Australiju, spajajući pjesme različitih klanova. Riječ
je o nevjerojatnom dostignuću zamjenske kartografije. Svaki Aborigen je,tokom inicijacije, podvrgnut toj "školi". Takav način povezivanja klanova
stvara jaku mrežu veza među njima-svatko tu ima svoje mjesto, koegzistencija je nužnost. Totem svakog klana je tjuringa-tablica na kojoj je, danas već
općenito poznatom simbolikom i koloritom zapisana staza danog klana.Ono što se prodaje kao apstraktne slike australskih domorodaca su samo namjerno
iskrivljene i pojednostavljene tjuringe-naime, nije im dozvoljeno odavati stazu vlastitog klana, eventualno mogu dati dio zapisa nekog drugog klana.
Za Chatwina najzanimljivija je bila etička poruka, koja slijedi iz nužne suradnje klanova. ... Chatwin je na primjeru afričkog iskustva pokazao i da
je suradnja i nomadski način života bitan dio naše evolucije kao vrste-usprkos pokušajima znanstvene falsifikacije u ime ideologije i/ili
religija, koje pokušavaju prikazati ranog čovjeka kao naprijateljsko biće prema drugom čovjeku. Također, stvaranje naselja se pokušava prodati kao
početak civilizacije, a zapravo je to, po Chatwinu, početak degeneracije. U mnogome bih se složio s njime.]

Post je objavljen 23.06.2019. u 13:51 sati.