Sjedila je u kutu kafića, šalica kave ispred nje. Lagana ljetna haljina na bretele i valoviti pramenovi koje je jedna špangica pridržavala iznad čela. Osmjeh se razlijevao preko lica na misli koje su se negdje u njenoj nutrini kovitlale. Očito su bile lijepe jer tako lijep i blag odsjaj tih misli na licu mogu dati samo sretni trenuci. Čekala je, strpljivo bez onih znanih pogledavanja na vrata kada nestrpljenje juriša izaći kroz ta ista vrata. Bila je sigurna u svoje čekanje, u dogovor koji ne može prevariti. Polako je usnama dodirivala rub šalice kao da želi kap po kap kave uzimati. Mobitel je mirovao na stolu. Niti jednom nije svrnula pogled na njega niti tražila poruke kao što je postala svakodnevica mnogima. Negdje je lutala u svojim mislima gotovo nestvarna za sve što se oko nje dešava. Vrijeme je prolazilo, a ona je i dalje bila jednako mirna, jednako tiha, jednako negdje drugdje iako je sjedila u tom kutu kafića. Nitko nije došao, mobitel je jednako ostao nijem. Ispila je posljednje kapi kave, blago kimnula konobaru, platila dodajući napojnicu veću od računa za kavu. Zaprepaštenje konobara bilo je očito, a ona je elegantnim korakom išetala van.
(za promjenu malo proznih crtica, a da nije o mojoj Slavoniji)
Post je objavljen 22.06.2019. u 10:54 sati.