Istina je, blog polako ustupa mjesto fejsu, ma koliko se mi borili i negodovali zbog toga. Ono malo vremena što mogu provesti na mreži svih mreža, blejim umjesto u ekran kakvog računala – u mobitel, a na njemu, eto, jedrim punim jedrima bespućima na kojima je praktički nemoguće pisati više od nekoliko rečenica. Gola poruka, fotografija i – porini tu bocu u vodu; bez brige, ima ih koji će je naći.
U takvom okružju, idealnom za puku motivaciju i površnu komunikaciju, neki sam dan pronašao podijeljenu poruku o utjecaju plastike na živi svijet. Naravno da nisam prvi puta vidio leševe ugušenih riba ili kitova, ali je možda to bio onaj otponac koji me natjerao da o toj stvari počnem učestalije – misliti. Jer, ako ti neka stvar lebdi pred očima u prilikama u kojima to ne bi smjela, pa ako o plastičnim bocama na plažama razmišljaš vozeći se gradom ili ležeći i odmarajući se, tada je valjda vrag uzeo šalu i valja se upitati, što nije u redu.
U takvoj sam životnoj dobi da bi me zapravo za sudbinu svijeta trebala u suštini boljeti briga; od tih dvadesetak ili tridesetak godina što mi je u najboljem slučaju ostalo, neće ih biti puno više od pola te brojke koje će se moći utrošiti na neka putovanja, a dotle (iako ga ne treba nipošto potcjenjivati) čovjek neće moći ni uz najbolju volju zagušiti i uništiti baš sve što mi je ostalo na tom polju za učiniti (ispenjati još kakva dva-tri dvijetisućnjaka, posjetiti nekoliko fascinantnih ledenjačkih jezera, okupati se još par puta u nekom čistom i tihom zaljevu…). Dobro, dobro. Imam i djecu, pa ako me baš briga za ostale, neće mi biti lako shvatiti da oni ili njihovi potomci neće moći osjetiti što i ja ili baviti se sličnim stvarima za popunu životna tkiva (a učio sam ih baš suprotno, da traže čvrste točke koje ispunjavaju, poput prirode, aktivnosti, knjiga…). No, tko je tome kriv?
Uz najbolju volju, a prošlo je od tada nekih četrdesetak-pedesetak ljeta, pa ako se sjećam raznih bedastoća kao što su hitovi, moda ili nogometni sastavi toga vremena – valjda bih se sjetio i toga; ne mogu u pamet dozvati komadićak plastike u domaćinstvu moje bake; odrastao sam u tada okoloprilike polumilijunskom velegradu, negdje na granici onoga što bi se moglo zvati njegova periferija, ali s orijentacijom prema središtu, pa nikako čovjek ne bi mogao reći da smo živjeli na selu. Koji puta znalo se na kakvih mjesec ili dva imati i pokoju kokicu; koze su već odavna bile zabranjene; ali osnovne potrepštine u domaćinstvu nabavljale su se bez iznimke izvan kuće. Dakle, mlijeko je ili nosila mljekarica u staklenim flašama, ili se nabavljalo u istim takvim flašama u dućanu ili kod provjerene bakice na obližnjem kustošijanskom placu. Vrećice? Ma dajte, molim vas. Platneni cekeri, jutene vreće, kožne torbe, ruksaci i brocaci :) . Ukratko, nikamo se nije išlo bez cekera. Kad god sam pomagao baki u teškom poslu lovaca i sakupljača, kao momčić koji, je li - u doba kada su jedanaestorke kretale sa Šarović, Antolić, Tkalec, ili Katalinić, Džoni, Rožić, ili Clemence, Neal, Kennedy - već može potegnuti uzbrdo, ako može satima natjeravati ispuhanu loptu, pamtim da je nešto visjelo sa mene, ili sa ramena ili sa leđa. Dapače, sjećam se da je djeda uvijek zanovijetao kako mu, kada je išao na neku operaciju u bolnicu, moraju zašarafiti klin da se lakše objesi to što mora tegliti uzbrdo. Dalje, konkavne posude. Sve nepotrošna roba: staklenke za vrhnje i sir, platnene vreće za suhe tvari tipa bazga, kamilica, lipa; tekućine – isto: vino u flašama ili daj Bože demižonkama, sokove nitko živ nikada ne bi niti kupio u dućanu jer su bili preslatki i nusporedivi sa bakinim malinovcima, ili sokovima od bazge, koprive, kupine ili višnje. Ako je nešto bilo prljavo ili gnjecavo, nosilo se u plehnatim kantama. Eto, ne sjećam se jednog jedinog komada plastike u kuhinji: sve neko staklo, drvo, lim, tkanina… Napuniš tamo gdje trebaš, ili zamijeniš na tom istom mjestu prazno za puno, pa doma isprazniš, opereš i složiš. Trebalo je strpljenja, dosljednosti, temeljitosti i ustrajnosti da bi se tako živjelo; nekako mi se čini – upravo onoga što danas nemamo.
Da se tako živjelo još do početka osamdesetih očit je dokaz i onodobni hit Plastika sa Paket aranžmana :) Ljudi počnu prvo osjećati da nešto ne valja, a tek kasnije stignu i racionalizacije.
Takvom pristupu nepotrošnosti jedini je nedostatak bio težina, pa se i sam, u doba desetak godina kasnije, kada su već došla mlijeka u plastičnim folijama ili plastične flaše, sjećam časa kada sam došao do zaključka kako mi je jednostavnije na Sljeme nositi punu staru plastičnu flašu vode bez obzira što će se ista ugrijati, nego lijepu i funkcionalnu termosicu od lima i pluta koju mi majka bezuspješno nutkala. Uglavnom, imalo se puno manje, trošilo se puno manje, nije se ni znalo za više, a i sam fenomen potrošne robe bio je tek u začecima, pa nam je praktički nepojmljivo bilo da se praznog ruksaka vratiš sa izleta, a ono što si nosio ili si pojeo ili si – bacio.
Eto, tu su nas dobili; na lijenosti. Nisu naravno krivi Oni, krivi smo mi, jer smo mi popušili Njihovu priču o prosperitetu, neobaveznosti i gluposti tradicije. Nije nam se dalo nositi tih pola kilograma više uspinjući se brdom svakodnevice, na kojem ionako druge stvari, neovisno o ambalaži, teže kadikad puno više od samog sadržaja onog što dobijaš, pa kada dođeš na vrh, često si i mnogo isprazniji i potrošeniji nego li si bio u podnužju. Ispada tako da i nije osnovni problem to što se više morima ne može normalno ploviti ili se vode ne mogu piti, nego je problem to što smo se tim konceptom beskrajne lakoće – ispraznili, izduvali, kao one lopte sa početka priče koje smo dječački nesmiljeno tukli po zelenim livadama našeg djetinjstva.
Da, o ambalaži na kraju uopće neću. Činjenica da u pravilu, radi neke čudne i nikad nikome do kraja jasne sigurnosti i zdravlja, u kuću doneseš dvije trećine onoga što ćeš baciti čim doneseš - još bi ljudima iz toga vremena bila sasvim nepojmljiva. Njima je činjenica da bi neka baka prodala pokvareno vrhnje na placu bila ravna slučaju Teda Bundya, a čini mi se da i sve današnje inspekcije, službe, omoti i deklaracije ne štite nas nesretnike više od nevolja nego što su to u ona doba činili oklopi povjerenja i savjesnosti jedne mljekarice Mile ili mesara Jože. Pa eto, ako ćemo, ne znam – Sumerane pamtiti po glinenim pločicama, Egipćane po papirusu, Rimljane po lukovima i akveduktima, a Zagorce po Inkerovim pločicama, koje će neki sutrašnji Robinzoni bez sumnje iza nas iskopati, onda će ova civilizacija svakako biti upamćena po gomilama smeća koje će se razgrađivati slijedećih nekoliko tisuća godina i koje će je, najvjerojatnije, sasvim zasluženo i – ugušiti.
Bio je tu, u našoj blogosferi, svojedobno i jedan blog, tipa - plastično je fantastično ili nešto slično. Pokušao sam tom čovjeku par puta prikazati prizor smetlišta sa Mirila iznad Modrića kada u zoru nekog kolovoza, nakon olujne noći koja pročisti nebo i horizont, odlaziš na Rujno, a svaka šiba svakog grma brnistre nosi na vjetru svoju plastičnu vrećicu, pa šušte i fijuču kao slika i zvuk užasa. Ja nisam nešto posebno obrazovan čovjek, bar ne po pitanju materijala, tehnike, ekonomiziranja, ali jasno mi je da taj put nije dobar, jer igra na kartu komoditeta, bez gledanja u sutra. Utoliko, ako ćemo držati samo do komoditeta, onda i nismo zaslužili puno više od nestanka, pa se ta čitava priča pokazuje logičnim putem eutanazije. Živjeli!
Post je objavljen 21.06.2019. u 17:51 sati.