Sedamnaesti kilometar
Točno u trenutku kad mu je pogled pao na oznaku koja je pokazivala da se uspio dovući do sedamnaestog kilometra, u Vilku se pojavi misao o odustajanju. Bolna je misao projurila kroz njega i osjetio ju je svakim djelićem tijela. Želudac mu se bolno zgrčio, ramena opustila. Snaga je polako napuštala umorno tijelo, dok mu je pogled lutao krajolikom uz cestu koja se u nedogled uspinjala uvis, uvijek samo prema gore, tražeći prikladno mjesta s kojeg bi mogao sići sa ceste i zaleći u travu, opustiti umorno tijelo i zagledati se uvis, ovog puta ne prema vrhu nedostižnog brda, već prema poluoblačnom sivkastom nebu. Odustati. Prekinuti mučenje, zaustaviti mahnito udaranje srca, opustiti mišiće, odmoriti, odmoriti ... Još je jednom uputio pogled prema naprijed, prema sivoj zmiji ceste koja je vijugala prema gore, a misao, da se ovako mučiti mora još cijelih četiri kilometra, učini mu se strašnom. Ali odmah zatim prisjeti se doživljaja od prije petnaest dana, kad se osjećao gotovo identično kao i sad ...
... dok je polako trčao lukobranom, a znoj mu se slijevao niz umorno lice. Pomisao da do kuće, a time i do kraja treninga, ima još čitavih šest kilometara, nagrizala mu je um. Sve ga je boljelo, svaki mu je mišić treperio.
"Herpes zoster", prevrtao je tmurne misli u umu: "Prokleti herpes oduzeo mi je svu snagu. Ni za što više nisam. Možda je zbilja došlo vrijeme da bacim koplje u trnje. Godine čine svoje. Starost pobjeđuje. A smrt je konačni pobjednik".
Prisjeti se da mu prijateljica radi u kiosku na Korzu i odjednom odluči svratiti do nje, posuditi za autobusnu kartu, prekinuti mučenje i vratiti se kući autobusom, opraštajući se u mislima s plitvičkim polumaratonom. Nije sramota odustati zbog bolesti, tješio je samog sebe Vilko, dok je polako pretrčavao preko ceste, do Korza, do kraja mučenja, kako je mislio.
Stigavši do kioska, iznenađeno je zastao: umjesto nasmijanog lica prijateljice, ugledao je sivi metalni zastor. Nedjelja! Pa danas je nedjelja! Kiosk ne radi, prijateljice mu nema. Što sad?
Trenutak je izgubljeno stajao pred zatvorenim kioskom, a onda se prkosno uspravio i krenuo laganim korakom. Istrčati će još i ovo, završiti će trening posljednje dužine pred trku. Znao je da može još smoći snage, izvući je na površinu, osloboditi. Mora izdržati, jednostavno mora ...
... a kad je izdržao onog dana, izdržati će i sad, odluči iznenada i ubrza korak uspinjući se sve više i više. Dok je puževom brzinom, kako mu se činilo, hitao prema naprijed, u glavi je izračunavao kojom brzinom mu je potrebno trčati, da bi stigao na cilj u limitu trke. Svaku je drugu ambiciju napustio i mrzio je samog sebe zbog toga: samo se dovući do cilja. Ništa drugo ga nije zanimalo.
Nekolicina trkača ga je prestigla, ohrabrujuće su mu se smiješili i Vilko im je uzvraćao izmučenim smiješkom i uporno grabio naprijed, samo naprijed, zabranivši samom sebi misao o bilo čemu drugom. Zatim se dogodilo malo čudo, koje mu je dalo vjetar u leđa: uspio je prestići dvoje, mladu trkačicu istočnjačkih crta lica i izmučenog trkača koji zastao ostavši sasvim bez zraka i koji se sagnuo šumno dišući, nastojeći povratiti dah. Nešto kasnije, prestigao je još jednu uspuhanu punašnu trkačicu.
Uspio je uhvatiti ritam i jednolično je trčao ne osjećajući noge, dok mu je želudac se grčio. I kao da to nije dovoljno, odjednom se kroz oblačno nebo probilo sunce i mučenje je postalo još teže. Još samo do onog zavoja, pa ... ali jedan je zavoj vodio do drugog, a bol je u stomaku i grudima postajala jačom, kad se konačno ispred Vilka ukazala nizbrdica: još sasvim malo, znao je, pa je na cilju. Pogledao je na sportski sat "garmin" i osmjehnuo se: stići će na vrijeme, bio je siguran.
"Ajmo, Vilko!", odjednom je začuo i podigavši pogled ugledao dvojicu prijatelja trkača koji su već odavno završili trku. Stajali su pored ceste, a Josip se smijao i mahao čašom pive uz povike ohrabrenja koji su se odbijali od Vilka: nije više mogao ubrzati, samo ga je inercija nosila nizbrdo.
Još jedan zavoj i evo ga konačno u cilju. Ništa nije osjećao primajući finišersku medalju, preplavila ga ogromna praznina i još veći umor. Sjeo je i prihvatio plastičnu čašu pive koju mu je pružio Milorad, pa je spustio na zemlju, između nogu.
- Jesi dobro? - pitao ga je brižni Milorad. - Hoćeš li da pozovem pomoć?
- Ne treba - odbio je Vilko. - Moram samo odmoriti nekoliko trenutaka.
- Jesi siguran?
- Jesam - odgovorio je Vilko i otpio malo piva i tek tada pogledao medalju i zadovoljno se osmjehnuo.
Izdržao je, nije odustao. Prokleti sedamnaesti kilometar, nikad ga neće zaboraviti, bio je siguran. Još je malo otpio osjećajući kako umor popušta, a umjesto umora zadovoljstvo ga zapljuskuje. Još nije gotovo s njim, nije ga uspio dokrajčiti onaj sedamnaesti kilometar, još će biti trka u Vilkovim nogama.
Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 18.06.2019. u 11:17 sati.