Svršivši s naslovom, mogu odbaciti masku nadobudnosti i vratiti se beznadnosti, barem po pitanju bloženja. Šituacija je, naime, takva, da svoje vrijeme u zadnje vrijeme uglavnom kradem. A što ukradem, bacim u vjetar. Pa mi nije neka fora krasti.
Sve u svemu:
Ne baš posve i ne baš stalno, ali u principu da. Fokus mi je trenutno na potomstvu, okašnjelom pisanju dezertacije i još okašnjelijem pisanju radova, vrtu/polju, voćnjaku, šumi i, da se ne zavaravam, fecesbuku. Istini za nevolju, i tamo sam sve neučestaliji. Priča koju si pričam kad ne pričam kako sam umoran je o tomu kako ću do jeseni biti gotov s pisanjem, a i potomstvo će se malo civilizirati, pa ću odjednom imati minute i minute vremena za baciti u neke davno utihle vjetrove.
Pitanje za sve koji nalete: koliko nas je zapravo još ostalo ovdje?
Post je objavljen 17.06.2019. u 20:59 sati.