Pokušavam se sjetiti one prve sekunde kada si izašao iz ordinacije. Dugačak hol i mnoštvo lica koja su ili sjedila pognutih glava svatko u svojim mukama i mislima ili su žurili što prije napustiti svu tu zgusnutu bol u samo jednoj zgradi. Pokušavam se sjetiti tvog lica, ali ne uspijeva mi jer jedina slika je osmjeh kojim si me gledao govoreći koliko me voliš. Uvijek sam odgovarala da volim te više, a onda bi prasnuo u smijeh i ja bih se smijala i smijali bi se i sretno nastavili dalje. Ne mogu se sjetiti što si mi rekao i jesi li išta jer znala sam, znali smo oboje i nije bilo potrebno riječima dati da potvrde sve što tebe, mene, što nas čeka. Negdje u nutrini tinjala je nada da će nam ostati više vremena nego su prognoze govorile, a onda se tako brzo sve zavrtjelo i stvarnost je zatvorila i vrata i prozore. Nismo više spominjali sutra jer sutra možda neće doći, ali znali smo da ljubav nitko i ništa ne može ukrasti. Danas se pokušavam sjetiti tog jutra kada se vlak za putovanje tamo, zaustavio na tvojoj stanici. Nisam ti uspjela mahnuti niti poželjeti miran put i ne znam što si mislio tada, jesi li se bojao, a voljela bih da sam te mogla držati za ruku, ali tvoj je vlak otišao jer on nikada ne čeka one koji kasne.
Svratit ću danas u pub, naručiti pivo i poželjeti neko dobro nebesko pivo u nekom rajskom pubu tebi za rođendan.
18.06.2019. (P.J. )
Post je objavljen 18.06.2019. u 07:30 sati.