Marketing
Riječne vile
Vruć lipanjski dan. Sunce prži i nadoknađuje. Predvečer, kad duboko uzdahne i s umorom stropošta preko zapada, pojavi se vjetrić lahorast u brezama, zabigliše slavuj negdje u grmlju, krepko i mokro, slatko i opojno, razlije se miris izgorijele trave, prezrelih ruža.
Krijesnice upale fenjere i radosno lete oko cvijeća.
Nečija iznenadna želja oblije mi bose tabane. Pjevam. Smijem se.
Pjeva mi Predin, al ne onu moju o cijelim kostima i zlatnoj punčki maloj.
Kosti ostaju meni samoj da se s njima pozabavim.
I činim to skoro svakog vikenda. Ta moja vikendaška, katarzična putovanja. Sebi od sebe, tebi od sebe, sebi od tebe. Putujem.
Sve jača prolazim kraj tih kuća.
Znam da ne želim izgledati poput napuštena autobusnog kolodvora.
Obnavljaju se sjećanja već stotinu puta obnovljena.
Tvoje oči, tvoja maslinasta put, ruke tvoje zadivljene mojom kožom,
kako si ti lijepa sunčev sjaju,
stanica na radiju, poruke kroz pjesme.
Sve je tu.
Danas sam shvatila koliko sam pod pritiskom.
Previše mi je, čuješ li.
Danas su kiše same potekle.
Prelile se preko korita očiju.
Pa sam ih prinijela rijeci.
Riječici koja meko teče, ne ustežući se čak ni oko kamena.
Ona zna kako to ide sa stvarima koje se ne mogu progutati.
Mi ljudi ne znamo.
Mi bi to zakapali, povraćali, prebacili na drugoga.
Oljuštili, spalili, iščupali iz korijena.
Kad se progutati ne da.
Rijeka rastače, razvodnjava, nosi, razlijeva.
Ušla sam u nju do koljena.
S njom imam gotovo svet odnos.
Nad površinom, pratila sam igru malih plavih vilin konjica.
Kad su me spazili, uključili su me u igru, shvatili su da mi je potrebno.
Pa su mi slijetali na nos, glavu, ramena, noge..
Da mi izvuku osmijeh. Da se pustim.
Prepustim.
Da rastočim, razvodnim, pronesem, razlijem.
Rijeka je odnijela velik dio sa sobom.
A onda me maternica Zemlje prigrlila u naručje, zaljuljala nježno, u ritmu otkucaja mog razapetog srca i pjevala mi.
Sve će biti dobro.
Sve će biti..
Sunčev sjaju.
Moja vilo.
https://youtu.be/QWMBLDf_9go
Post je objavljen 15.06.2019. u 21:12 sati.