Marketing
Istinski sretna
Mislim da bi ovaj tekst mogli nazvati i nekakvim nastavkom na onaj s vezama i prekidima.
Istinski sam sretna i dugo sam razmišljala da li želim uopće ovo podijeliti javno jer što više sreće objavljujem to se više grizem za jezik zbog kivnih dušebrižnika no...
Smatram da smo luka jaka i stoga ću pisati...
Kao dijete, kćer psihički bolesne majke od malena čuvam tajne najbolje i s godinama razumijem sve više. No, također kao jedno takvo dijete oduvijek sam imala problem s tuđim prihvaćanjem stanja moje majke. Prije nego se potrgate reći mi kako je to glupo jer se radi o MOJOJ majci - jeste imali dijete u pubertetu? Zdravi ili bolesni, u tim adolescenskim godinama najviše ne volimo starce i za sve su nam krivi.
No kako je pubertet lagano popuštao i kako je smisao počeo puniti moju balavu glavu tako su se i razlozi te zabrinutosti promijenili.
Morate me shvatiti, nije imalo lako percipirati sam sebi koliko je drugima bolest moje majke čudna, pogotovo ak u guzici imaš svega 17 godina.
Više me nije zabrinjavalo kako ona izgleda i hoće li me osramotiti već sam počela voditi brigu o tome da ju drugi zbog doze nerazumjevanja ne povrijede.
Rano sam došla na to bojno polje na kojem još uvijek stojim primajući metke hladnoće koje ispucavaju svojim grdim pogledima i došaptavanjem. Naučila sam se nositi s time i ako mogu, svuda želim ići s njom jer želim da ju drugi vide nasmijanu, funkcionalnu, sretnu. Pa ju vodim na pivu ili kavu. I smijem se najglasnije jer želim te uprte oči uvjeriti koliko ona nije bolest koju ima.
No, kao dijete jednog takvog roditelja vi i odrastate. Krenete na taj put u kojem gradite život za sebe, za svoju drugu, novu obitelj jednoga dana...
U mojoj glavi je to bilo nemoguće. Razmišljajući koliko sam metaka popila bila sam uvjerena kako je nemoguće za mene naći jedan čvrsti odnos u kojem će me partner podržavati i razumijeti sav teret koji nosim sa sobom. Još jedna stvar koju vas molim da shvatite- jedno je kada ti psihički bolesna osoba ne smeta, no drugo je kada imaš dovoljno snage zapravo se oko takve osobe i angažirati.
Svi prijašnji odnosi nikada nisu bili dovoljno zreli da bih uopće dopustila da se baš bilo tko približi mojoj obiteljskoj situaciji. Većina odnosa , bilo intimnih ili prijateljskih, dubokih ili površnih... Većina tih ljudi nikada ne bi mogla biti podrška već više kao posprdni waste of time.
Pola tih ljudi je stanje moje majke uzimalo kao nekakav podatak u cilju zajebancije sa mnom.
Meni osobno, stanje moje majke nikada neće biti zajebancija jer borba s njenom bolesti je često borba za život. Njen i moj. Osjećala sam se izgubljenom i samom, posebno kada ste vas dvije jedine u obitelji koje razumiju jebenu težinu koju ta bolest ostavlja. Partner kojeg sam imala u tim udarnim godinama između 15e pa kroz početke 20ih ne samo da nije bio dovoljno jak za sve to nego se zbog straha pomiješanog s neispravnim načinom voljenja distancirao. To je normalna reakcija nekoga tko jednostavno ne zna. Nije sramota i nikada ga neću kriviti zbog toga, stari, znam da ti nije bilo lako.
No, s takvim situacijama shvatiš i što znači ta riječ "partnerstvo". Pa to partnerstvo koje imaš trenutno i završiš. Život me ispalio u nekakvom nevjerovatnom smjeru...
Nedugo nakon prve životne prekretnice kao takve, od samog početka osjećala sam to nešto. To nešto gdje pripadam i gdje me se prihvaća objeručke. Polako sam počela dijeliti životne detalje bez osjećaja srama, a on me samo promatrao, slušao i slomio se. Ne jednom i ne zbog straha jer ne zna kako se nositi s time već se slomio jer je u tom trenu osjetio moju težinu i bol. "Stara, jebote, fakat ti nije lako. Ti si prejaka ljubavi, samo ne znaš to. Ali ja sam tu da te podsjetim." - To se zove ispravan izbor riječi.
Nekome tko je svjestan težine koju nosi i kako s njom funkcionirati, nekome takvome takve riječi znače puno.
Moja izgubljenost i čvrsto držanje poda na kojem stojim su bile dvije jedine stvari koje su se događale u mom životu. Nikada nisam maštala kako ću voditi život s nekim i kako ćemo ga graditi zajedno, već sam uvijek kalkulirala kako ću jednom kada se zaljubim toj istoj osobi morati objasniti i približiti situaciju u kojoj se nalazim. Bojala sam se jesam li prevelik zalogaj samo zbog toga...
Sav taj strah i tajne koje su preteške za podijeliti ih često su bile glavne blokade bilo kojeg mog odnosa. Kada se družite s nekim nakon nekog vremena osjetite ako je ta osoba na ikoji način suzdržana od vas. Ako vam nešto ne govori iako se očito nešto događa.
Moje povjerenje se uvijek gubilo i rijetko kad sam ga uspjela vratiti. Tako sam se i naučila da ljudi odlaze, jer, na kraju, nisam im imala što dati osim laži i izmotavanja.
No, imajući kraj sebe njega, koji me hrani svojim razumjevanjem, koji je moj malj kada ja svoj ostavim doma... Imajući takvu osobu kraj sebe od mene iziskuje rad na nama i meni samoj.
Imajući kraj sebe osobu koja moju majku ljubi i kada ja nisam u blizini za mene znači oslobođenje iz okova prešućivanja i rzanja zubi svaki puta kada me ona boli.
I zbog toga sam sretna kao što prije nikada nisam bila. Napokon mogu imati otvoren, čisti odnos s nekime tko nije pobjegao kada je sve saznao.
Do sada sam postigla jako puno. Bavila sam se i bavim se stvarima koje volim. Svoja sam osoba, jaka sam i borim se no, ovaj odnos koji imam je jedno od mojih većih postignuća. Ta luka koju smo izgradili ljubavlju jedno prema drugome, ta zajednica koja je samo naša - to, to je moje najveće postignuće koje mi je uvijek bilo toliko daleko i nemoguće.
Istinski sam sretna jer znam da više nisam sama. Nisam sama u svojim strahovima, posramljenim situacijama i panikama.
Osjećam njegove ruke kako me guraju u smjerovima u kojima ne znam sama.
Pronašla sam nekoga to me ne usporava dok teglim svoj život već je spreman preuzeti sav taj teret u bilokojem trenutku.
Post je objavljen 14.06.2019. u 23:27 sati.