Otkako su nastupile ove vrućine, u našoj svakodnevnoj šetnji Perivojem Zrinski ne radimo 'punu turu'. Dovučemo se do prve klupe u hladovini starog drveća, nasuprot glavnom pročelju Starog grada i gledamo kako napreduju restauratorski radovi na obnovi njegovih zidina.
Uvijek nekako stignemo kad radnici, koji rade, budu na pauzi. Zaštitni šljemovi vise po konstrukciji skela, a ostali alat leži na daskama.
Kad prođe vrijeme pauze počnu stizati radnici. Penju se ljestvama skela, usput dohvaćaju šljemove, stavljaju ih na glave. Takvi su propisi. Ubrzo ih, međutim, neki skidaju i vraćaju na konstrukciju skela. Vrućina je. Ispod plastičnih šljemova vjerojatno je toliko vruće da bi im lako provrio mozak. Prvi koji stignu i popnu se na skelu odmah počnu raditi.
Udarnom bušilicom izbijaju stare cigle iz bedema. Kasnije, tako nastale rupe popunjavaju novim. Krpaju zidove kao da krpaju stare automobilske zračnice.
Iza prvih stiže još nekolicina. Jedan od njih primijetio je kako ih snimam i mahnuo mi je. Kad bih još znao da snimke radim za post o uvjetima u kojima rade, možda bi mi mahao s obje ruke.
Unatoč što sjedimo u hladovini, osjećamo vrućinu. Tek je povremeno na trenutak odagna lagani vjetrić.
„Kad bih imao moć natjerao bih naše uvažene saborske zastupnike, koji sjede u svojim udobnim foteljama, klimatiziranoj sabornici i mudruju o tome da produže svim radnicima radni vijek do 67 godine života, da barem godinu dana rade na baušteli po ovakvoj vrućini ljeti ili pak na vjetru i studeni po zimi. Baš me zanima da li bi im i onda pala na pamet ta suluda ideja“, kažem supruzi.
„Ja bih primijenila isti 'pokus' i sa EU birokratima“, nadoveže se supruga.
Još malo posjedimo, dignemo se polako izravnavajući pogrbljena leđa i staračkim hodom krećemo prema kavani Van Doren, kako bi popili hladni Budweiser ili pojeli vrhunski sladoled, ostavljajući 'bauštelce' da skupljaju godine do 67. godine života kao bi mogli učiniti isto što i mi.