Vratili smo se s kupanja, pa se onako, pregrijani od sunca i slani od mora, zajedno ugurali u tuš kabinu.
Bolje rečeno, nismo se ni trebali gurati jer je kabina dovoljno velika da oboje u nju komotno stanemo.
Sapunali smo i mazili jedno drugo.
I ljubili se onako pjenušavi ...
Kasnije, ležeći ispred tevea, birao je najljepše trešnje i najzrelije jagode i hranio me njima.
A još kasnije ... ah, to vam neću pričati ...
Zašto ?
Zato što će me opet, kolegica blogerica prozvati lažljivicom. I to ne ispod mog posta, nego će mi posvetiti post, što je već jednom učinila, u kojem će reći da sam nesretna i lažljiva, jer nitko sretan ne piše o svojoj sreći, jer je, naprosto, nemoguće biti sretan u toj mjeri.
Pa čak da to i jest istina, odakle Vam, kolegice blogerice pravo da me etiketirate ?
Lakše je, valjda, povjerovati u tuđu nesreću, lakše se poistovijetiti s njome, nego povjerovati u nečiju sreću?
Pa, draga kolegice blogerice, Vi što si dajete za pravo da me nazivate lažljivicom, a da me, pri tome, uopće ne poznajete, reći ću Vam:
Moja sreća nije uvjetovana muškarcem koji je trenutno pored mene. Naprosto, sretna sam sama sa sobom, pa se to reflektira na sve aspekte mog života. Uistinu, sve prihvaćam otvorenih ruku i srca. I dobro i loše. Ne znam ni zašto moje postove shvaćate kao samohvalu ... ova ljubav neće trajati dovijeka, kao što ni jedna ne traje, ja samo hoću zapamtiti svaki događaj, situaciju i rečenicu, za ono vrijeme kad ljubavi više ne bude. Ima, naravno, i situacija koje mi nisu drage, koje me crpe i rastužuju, ali njih ne želim pamtiti.
Kažete da oni sretni ne pišu o svojoj sreći?
Pa eto, ja pišem i želim podijeliti nešto lijepo. Tko želi veseliti se, dobro je došao, tko ne vjeruje i ne želi vjerovati ... ne mogu mu pomoći.
Zapravo, ja sam uvijek sretna zbog tuđe sreće, pa čak i u trenutku kad bi me netko mogao nazvati nesretnom. Vama za ljubav, eto, kad ljubav prođe, pisati ću o tuzi. Možda ćete onda lakše povjerovati u istinitost posta.
Jer, lakše je vjerovati da je netko nesretan. Zašto je to tako, ne bih znala.
Zašto moje postove ne doživljavate kao izmišljene priče ? Zato što, sigurna sam, negdje u dubini sebe znate da su istinite i ljubomorni ste. Nemojte biti. Ja vam, od srca želim jednu ovakvu ljubav.
Eh da ... nemojte ni utvarati da ste u mojoj spavaćoj sobi i da ulazite u moju intimu. Niste čak ni pred vratima te sobe.
O tome ne pišem, jer, naprosto, to ne moram zapisivati. Ono što se iza tih vrata događa, nemoguće je zaboraviti, stoga, dijelim samo crtice, minijaturne crtice koje su meni simpatične. Ostalo je debelim slovima urezano u pamćenje.
Život možete provesti žaleći samu sebe ili ga živjeti tuzi unatoč.
Izabrala sam ovo drugo iako sam imala velikih razloga da se prepustim tugovanju.
I, još samo mala opaska ... nisam Julija koja je pala s Marsa, već samo jednostavno ... Julija pala s Marsa.
Nemojte me barem prekrštavati ako me već nazivate lažljivicom.
https://blog.dnevnik.hr/donabellina/2019/05/1632238916/sretnici.html
Post je objavljen 11.06.2019. u 14:49 sati.