Marketing
Znam – ne znam
Ovih dana mi se u sjećanje vratio jedan događaj iz drugog gimnazije. U razredu nas je bilo 41 učenik. Nakon sata tjelesnog vratili smo se u razred. Jedna učenica se požalila da joj je iz njene plave kute nestao njen plavi novčanik. Kao je naredni sat vodila razrednica, bio je to tzv. sat razredne zajednice, pokazalo se da je to odlična prilika da se svi pogledamo u oči, i otkrijemo tko je uzeo uplakanoj učenici novčanik.
U novčaniku nije bilo novaca, nego neke privatne fotografije i povratna karta za vlak. Razrednica Elvira se dosjetila, svaki će učenik na jedan istrgnuti list iz bilježnice napisat ime učenika za kojeg misli da bi mogao biti osoba koja je ukrala ili sakrila novčanik od učenice Eve. Svi smo izvršili navedeni zadatak uz dosta komešanja. Svoje listiće svaki učenik je dvaput presavio, kako nitko ne bi vidio čije ime je upisano. Listić smo svi odložili na stol razrednice, koja je teatralno za vrijeme ispunjavanja listića izašla na hodnik. Razrednica Elvira se vratila, naše izjašnjavanje je bilo okončano. Razrednica je poput babe vračare izmiješala sve listiće, kako se prilikom otvaranja ne bi znalo čiji je pojedini listić.
Slijedilo je prebrojavanje glasova, bilo je napeto poput glasovanja na Eurosongu. Rezultat je bio u najmanju ruku čudnovat. Od 41 listića njih 40 su bili prazni, samo na jednom je pisalo jedno ime.
Razrednica Elvira je bila zatečena i nije htjela navesti ime tog učenika, nego je navedeni listić iscijepala na tisuću malih komadića. I kad smo svi mislili da ništa nismo riješili desilo se čudo, učenica Eva je našla svoj novčanik ispod knjiga u svojoj torbi.
A sad ono glavno, zašto ja (vjerojatno jedini učenik iz razreda) tu dogodovštinu, oko ''nestalog'' novčanika u drugom razredu gimnazije, pamtim i nakon 45 godina?
Zato jer jedino ja znam koje je ime bilo napisano no onom jedino popunjenom papiriću.
Post je objavljen 06.06.2019. u 20:52 sati.