Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/1971

Marketing

Dug

Dugo sam chatao večeras s nekim iz bliže prošlosti... S mladom ženom kojoj se poprilično divim. Upoznao sam ju u nekoj njezinoj autodestruktivnoj fazi, prije nepune dvije godine, nedugo nakon razvoda poslije kojeg je ostala sama s malom djecom. Vitka, lijepo građena, licem ne baš ljepotica.

Uglavnom, ekspresno smo završili u krevetu, a njezina nesmirena, gotovo šizofrenična reakcija na moje nećkanje o zadržavanju/nezadržavanju u toj priči naglo me je odbila.

Nekako smo si ipak ostali dobri, pa sam svjedočio njezinoj transformaciji. Sve je započelo jednim ozbiljnijim stomatološkim (nužnim, ali djelomično i estetskim) zahvatom koji je njezino lice transformirao u bitno privlačnije, što joj se ubrzo počelo pozitivno odražavati i na samopouzdanju. Nakon početnih poslova koje je radila nakon razvoda, a koji su ju tek održavali na rubu (socijale, rekao bih), posrećilo joj se i s egzistencijom - "ubola" je izvrsno plaćen posao na kojem konstantno napreduje, zahvaljujući vlastitom radu i inteligenciji. Taj posljednji dio sam zatekao, iako je priča o dobrom poslu tada bila poprilično svježa. Nedavno je zagrizla u stambeni kredit i kupila lijepu kuću za sebe i djecu. Dok sam sve to promatrao sa sigurne udaljenosti, u meni je rastao respekt.

No, vratimo se šizofreničnoj reakciji... Sad sam malo bijesan na sebe što nisam odmah shvatio razlog, jer ako je itko trebao shvatiti i prepoznati taj obrazac ponašanja, to sam valjda ja. Mene su kroz cijeli život kačile najčešće "oštećene" osobe - žrtve pedofilije, silovanja, žene koje su u najranjivijim dječjim godinama ostale bez majki i slično.

Uglavnom, moja je prijateljica bila žrtva silovanja. I to ne jednom, već dvaput. Jednom kao djevojčica, drugi put nedavno. Da ne ponavljam opširno priče o posljedicama, sažet ću ih u jednu rečenicu: žrtve pedofilije i silovanja (a i sve one koje su na razne druge načine u djetinjstvu trpile posljedice nestabilnih ili nepotpunih obitelji) ostaju psihološki i emotivno oštećene, često autodestruktivne, s izraženim manjkom samopoštovanja i samopouzdanja te najčešće nesposobne za ostvarenje kvalitetnih ljubavnih i bračnih odnosa.

U naletu sarkazma bih dodao i "negdje usput uvijek nalete na mene".

Na mene koji sam uvijek htio samo mirnu i stabilnu vezu, sa smirenom i stabilnom osobom. Na mene koji nisam imao živce za drame, sapunice i psihoterapije.

I zato sam odlazio.

Jednom, prije dosta godina, u jednom sam takvom odlasku prepoznao do tada nepoznat detalj - gledano očima te druge osobe, ja sam IZNEVJERIO. Bio sam taj od kojeg se očekivala pomoć. I iznevjerio sam. No, tada nisam osjećao sposobnost niti volju da se borim sanirati štetu za koju osobno nisam bio kriv, osobito jer je ishod te borbe izgledao veoma neizvjesno. Moj je izgovor uvijek bio taj da od njih ne dolazi dovoljno nastojanja, dok je zapravo istina da od njih neće ni doći, barem ne brzo i lako. Od njih takvih dobiješ šizofrenične ispade i hrpu govana po sebi, dok ti tvoj sebični ego dovikuje da zaslužuješ bolje.

Tada nisam imao volje ni želje za tim. A danas? Danas sam drugačiji. Pade mi na pamet večeras... Iako nisam vjernik niti praznovjeran, mora postojati neki razlog zašto se meni često iznova događa to isto.

Možda je vrijeme da vratim neki dug. Možda sam zaista ostao dužan, tada kad sam tog nekog iznevjerio i to onda i shvatio.


***************




Između svih tih crnjih tema dogodilo se da trenutno nisam sam. Opet je tu neka mlađa solo majka, ovaj put 36-godišnja. Dotaknuh se već nje u prethodnom postu (uu, traje to već, joj...).

Za komentatore koji pitaju je li to neki fetiš - nije.
Jednostavno, ne volim zajebavati one koje u startu imaju potrebe koje im ja ne mogu ispuniti. Nemam prava zbog sebičnih recki (koje bi u ovim godinama bile skroz infantilna zabava) uplitati se u život mlađih djevojaka, igrati se njihovim emocijama ili riskirati razvoj svojih emocija u takvim, skroz neodgovarajućim pričama.
Sa starijim curama koje pate od zvonjave biološkog sata osobito ne želim imati ništa, jer ja nisam njihovo rješenje. Udane žene me ne zanimaju jer se dovoljno cijenim, a solo žene mojih godina jednostavno više ne odišu dovoljno životom ni optimizmom, čak ni u tolikoj mjeri koju ja još uvijek nalazim u sebi.

Ove solo majke, njih barem ne zajebavam previše u osnovnim životnim ciljevima. Majčinski nagon su si ostvarile i s te strane su mirne,život im se uglavnom svodi na obveze i brigu oko djece zbog čega sam im manje bitan, što cijelu priču oslobađa bilo kakvog suvišnog presinga. Moj mozak i iskustvo s jedne strane, njihovi hormoni s druge čine uvijek zanimljivu, ponekad i vruću kombinaciju. Kad one za to imaju vremena, naravno.

Nova osoba u mom životu tu je tek usput. Sarkastik u meni bi rekao da nije dovoljno sjebana da se zaljubim, realist kaže da mi nije dovoljno lijepa za to. Kako god, te neke stvari ne idu po komandi. Nije se dogodilo, ne događa se i neće se (vjerojatno) dogoditi.

Možda je moja osobna sjebanost ta što za vezu kakvu si želim moram nešto i osjećati. Možda je to infantilno i retardirano za čovjeka od 48 godina. A možda taj luđak u meni ne zna brojati do 48. Uvijek kažem da je zapeo na 33.

Moja nova druškalica ima uzak strukić, duge noge i čvrsto dupence, sve što mi je trenutno potrebno za reset.

Živjeli.


Post je objavljen 05.06.2019. u 23:29 sati.