Kad sam bio sasvim mići, još nisam išao u školu, mi smo djeca igrajući se, između inih pjesmica, pjevali i poznatu pjesmicu čija dva početna stiha glasila:
Kad se cigo zaželi,
medenih kolača,
on pošalje ciganku
da po selu vrača.
Grmi, sijeva,
na kišu se sprema,
a ciganke varošanke,
još iz sela nema.
Ne znam kako je nastala ta pjesmica, no bila je vrlo popularna.
Tada su Rome nazivali Ciganima, ali su ih, koliko me sjećanje ne vara, više poštivali nego što danas poštujemo Rome. Možda zato što se ih manje čulo i vidjelo, a oni su se manje zalagali 'za svoja prava'. Da li zato što su ih imali ili pak zato što na njih nisu smjela ni misliti, ne sjećam se, bio sam 'mići'. Krpali su oni lonce, rajngle, oštrili noževe, popravljali kišobrane, prodavali kućanski pribor, primjerice ribež za kupus i pri tome reklamirali svoj proizvod:
„Okrenime ribiž,
dobime štrudliš.“
Na gornjem dijelu tog 'ribiža' su bili 'zubci' na kojima se rendalo tvrdo umiješeno tijesto za jušne 'mrvice', a na drugoj polovici ribež za ribanje jabuka, zelja etc. Pa kad okreneš ribež, narežeš jabuke, zamijesiš tijesto i eto ti 'štrudliš' od jabuka.
Onda smo pošli u školu, prvi razred, dobili crvenu maramu, pionirsku kapu s plastičnom zvijezdom petokrakom ('petokraka sva u krvi nosio je Tito prvi'), položili pionirsku zakletvu 'Za Domovinu s Titom, naprijed!' – na što vas danas asocira taj pozdrav? - a pjesmica je dobila nove riječi:
Daj mi majko iglicu
i crvenog konca,
da zašijem titovku
za ranjenog borca.
Smrt fašizmu
a sloboda narodu,
i mene će moja mati
u brigadu dati.
Pjevala se ta pjesmica negdje do četvrtog razreda osnovne škole, a onda je nestala kao rijeka ponornica. Došle su neke druge pjesme koje smo slušali na radiju Luxemburg.
Trajalo je to tako godinama, a onda nas je obasjalo sunce demokracije, dobili smo svoju državu, mogli smo pjevati pjesme kakve smo htjeli, biti spremni za Dom, nositi grbove prema svom 'svjetonazoru', mahati zastavama koje su mogle imati razne varijante državnog grba smo se nigdje nije smjela pojaviti zastava sa zvijezdom (može žutom, ali nikako crvenom). U tom ozračju, posljednja varijanta pjesme više nije bila oportuna, a kako se meni melodija i dalje dopadala, smislio sam, perući nakon ručka suđe, riječi prikladne za našu trenutačnu situaciju:
Daj mi majko iglicu
i crnoga konca,
da izvezem slovo 'U'
za ustaškog borca.
Grmi, sijeva
fašizam se sprema,
i mene će moja mati
ustašicom zvati.
Da li će ove riječi biti aktualne dugo, ili tek koje desetljeće kao i ranije navedene još se ne zna. Možda netko 'stihoklepuje', neki novi tekst, prikladan nekom 'novom društvenom poretku'.
Nije važno, važno je da se ne zaboravi simpatična melodija koja te riječi prati.
Post je objavljen 01.06.2019. u 19:22 sati.