Prođe to tako, s vjetrom koji miriše na cvijeće, s vjenčičem u kosi, prvim zubićem, i posljednjim, i kada ti noge postanu slabe, vrijeme se ubrza.
Kažu da su satovi ubili vrijeme, jer su ga, na snažnim nogama, ubrzali do jalovosti. Duša se diskonektovala od mentalne i duhovne harmonije i samo tek čudesni sluhisti čuju simfoniju udruženih kamena i vode.
Satovi ubijaju vreme… Vreme je mrtvo u onom trenutku kada ga te male stvarčice otklikaju. Vreme oživi jedino kada satovi stanu. – Vilijam Fokner