Nadomak sam onoga što želim raditi. Posljednje pripreme se zahuktale, još ima tona posla. Vjerojatno ću sutra uzeti godišnji da bi završila ono što treba od nakita.
Nakupili smo more rekvizita, napravila sam ogromnih komada nakita, šivali smo kostim od kože i krzna. Ludo sve u svemu. I zabavno, ponekad i naporno. Prije svega kreativno.
Ono što se dogodilo zadnjih dva tjedna...moja energija i opsesija time je prešla na moje modele, a kod mene se smanjila. Pojavila se neka natruha straha, jer vidim da su očekivanja zbilja ogromna, treba to opravdati. Pa je krenulo ono dobro staro...što ako to ne bude dobro, što ako ne odradim kako treba, što ako....
Pa sam čula da netko kreće s nečim relativno sličnim u Zagrebu...iako ne toliko kompleksnim.
Naravno da sam samouvjereno odgovorila kako nema svatko talenata koliko i ja i da nije to baš potpuno isto...pa ipak me malo zabrinulo. I daje mi do znanja da nemam vremena za gubljenje jer čim se sličnih stvari pojavi 5-6...neće to biti toliko zanimljivo.
Čak i kad se posložiš ima trenutaka kad te ulovi malo zabrinutosti. I zaista, nikad nisi spreman...stati na pozornicu i otpjevati nešto...uloviti se u koštac s tom nekom utakmicom, odraditi nešto za što se ne osjećaš spreman. Ne još.
Donekle kao s vožnjom...možda je zaista taj moj strah od sjedenja za volanom bio samo to. Strah od suočavanja s nečim za što ne misliš da si savladao dovoljno dobro. A to se proteže kroz moj život stalno, faks bi riješila davno prije da sam znala učiti za manje od 4-5. Nekad se jednostavno mora...skoćiti nekuda i bez da znaš da si savršeno spreman. Za one velike stvari ionako nikad nisi.
Post je objavljen 30.05.2019. u 05:33 sati.