Bila sam sasvim uvjerena kako nova promjena ne mora biti nužno nešto loše ali ipak me bilo strah nove okoline ljudi i svega ostaloga što uz to dolazi. Kao crna ovca u obitelji znala sam da mi je najbolje da se maknem i započnem svoj život daleko od ružnih riječi i srama iz očiju dragih bliskih osoba. Prvi dani su kao i obično najgori a ja koja se ionako slabo snalazim na novim mjestima trebala sam dobro pamtiti lokacije što mi je nakon par tjedana upsjelo bez da „fulam“ ulicu i tiho opsujem pa se vratim natrag. Kada sam skupila malo hrabrosti onda sam krenula u nova istraživanja ali jedno od tih istraživanja me gotovo koštalo svega što sam do sada znala i što sam pokušala svesrdno zaboraviti. Karma i sudbina su se poigrale baš onda kada su najmanje trebale, kao i uvijek. Moji živci, snaga i spiha su bili stavljeni na kušnju i morala sam pametno odigrati karte kako ponovno nebi završila... Onako kako sam gotovo završila, prvi put.
1
Sretna i zadovoljna u novoj okolini počela sam doista uživati u svojoj takozvanoj slobodi. Jutra mi sada nisu bila mučna a nagrada početkom svakog mjeseca bila je vrijedna mrcvarenja za nekoga tko je volio san i nije bio ranoranioc. Moj um se promjenio kao i neka moja razmišljanja.Više sam se smiješila i sve više počela kupovati svijetlu odjeću kako bih izgledala živahno. Od crne ruže postala sam dražestan cvijetak duginih boja. Ljudi su me sdračno pozdravljali a mene je to veselilo i podizalo me dalje. Imala sam svoje male rituale nakon posla a to bi bili trgovina i dva puta mjesečno knjižnica. Svako toliko bi si takođek kupila neku dobru literaturu ili bi se počastila sitnicom za sebe ili za stan. Kako bilo da bilo, bilo je savršeno i postepeno sam prestala razmišljati o jadima koje sam kroz život prolazila. Izblijedile su u sjećanja samo kako bi svježa sjećanja ostala i nadogradila nove. Uživala sam u kasnim satima na plaži i svježem zraku a čak sam dobila i malo boje u bijele obraze. Svoju dugu kosu bi pustila da viori kao tamna zastava ili bi složila visoki rep dok bi naušnice zveckale na blagom vjetru. Ponekad bi se uhvatila kako pjevušim hodajući uz more a tada bi prikrila smijeh i nastavila dalje. Nisam htjela da ništa ne remeti moj mir i spokoj ali intuicija me vodila prema mjestu gdje se nikako nisam smjela naći.
Jednog dana nakon uspješnog radnog dana uputila sam se dublje u grad. Čula sam za novu trgovinu koja je imala sve moguće stvarčice unutra i to ne po skupim cijenama pa sam „zamahala repom“ i krenula putem gdje me prijateljica uputila. Bila sam toliko zanesena mišlju što bi mogla kupiti da nisam primjetila kako se smračilo i kako sam zalutala. Hrabro sam udahnula smirivši se i odlučila pitati nekoga za smjer kada nisam čula tiho stenjanje u blizini. Naježila sam se i ponovno osluhnula i doista stenjane se ponovilo. Naivna kakva sam bila i znatiželjna požurila sam prema izvoru zvuka kada na pločniku naslonjenim uza zid nisam primjetila visoku mušku figuru obučenu u policijsku odoru kako se drži za trbuh i muklo stenje. Uz njega je bio bačeni pištolj a oko njega se širila mrlja krvi.
-„Moj Bože, gospodine, jeste li dobro?“- moje pitanje nije moglo biti gluplje ali muškarac se trgnuo i polako podignuo oči prema meni. Da već nisam klečala uz nesretnika sigurno bih se onesvijestila. Mutne smeđe oči, tamne kao noć pogledale su me nedokučivim izrazom koje su se na kraju raširile od šoka a ja sam problijedila još više od tog muškarca.
-„Isuse Kriste, Tyler!“-iznenađena što vidim zadnju osobu koju sam htjela u svom životu glas mi se izgubio negdje u nevjerici i panici.
-„Ann, kako? Što ti radiš ovdje?“-upitao je drhtava glasa. Odmahnula sam glavom.
-„Očito ti spašavam dupe, što se dogodilo?“-pokušala sam ga dotaknuti ali blokirao mi je ruku i zastenjao od boli. Uzdahnula sam:
-„Znam da nisi sretan što me vidiš ali daj da ti pomognem. Molim te.“- hrabro sam ga primila za ramena a on me prostreljio pogledom koji je bio efikasniji od bilo kakvog udarca.
-„Ne, makni se odavdje i ostavi me. Opasno je ovdje.“-iako slab, autoriter mu je isijavao iz svake pore.
-„Baš me briga, nemam te namjere ostaviti, zovem hitnu.“- uzela sam mobitel a on mi ga je stresao na pod i zarežao:
-„Rekao sam ne! Odjebi od mene!“- bio je izrazito borben za ranjenika ali nisam se dala smesti. Pročitala sam mu bijes u očima ali i još nešto što nisam znala pročitati. Pokupila sam mobitel i otipkala broj.
-„Ne bojim te se i ne možeš mi zapovjedati. Ti odjebi i pusti da se pobrinem za tebe.“- ton mi je bio leden ali mi je srce tuklo kao ludo. Streljali smo se munjama u očima ali na kraju je popustio i prihvatio sudbinu. Tiho sam uzdahnula i ponovno mu prišla ali ovaj put sam iz torbe izvadila vlažne maramice i nježno mu dotaknula kožu na licu koja je bila umrljana krvlju. Trgnuo se kao da sam ga opekla.
-„Mir, prestani se opirati, neću te silovati, zaboga.“- ta šala mu nije bila smiješna ali kada se opustio laknulo mi je i ja sam ga nastavila brisati. Mogla sam osjetiti kako se opustio u mojoj blizini i kako se na sreću krv zaustavila.
-„Smijem li pogledati ranu?“- nježno sam upitala a on je bez da me pogleda rastvorio jaknu i polaku ju skinuo dok sam mu ja pomogla. Otkopčala sam mu košulju i namrštila se kada se miris krvi raširio i uznemirio me. Desno od trbuha kod rebara imao je rupu koja mu je probila leđa.
-„Izgleda da je metak izašao, što je dobro.“-prokomentirala sam a on je šutio. Kada sam pokušala očistiti krv oko rane opsovao je od boli.
-„Žao mi je ali želim olakšati i tebi i medicinskom osoblju.“-klimnuo je gledajući u stranu ali bi povremeno osjetila drhtaj njegova tijela. Kako god bilo izgubio je dosta krvi pa je bio iscrpljen. Nisam imala ništa s čime bi ga mogla ugrijati pa sam ga oprezno privukla k sebi i zagrlila. Trgnuo se od boli ali nije se bunio niti ljutio. Osjećala sam teške udisaje i nježno sam ga gladila po kosi i leđima kako bi mu olakšala bolove.
-„Kako si me pronašla?“-drhtavo je upitao a glas mu je bio dubok i hrapav.
-„Izgubila sam se i naletjela na tebe.“-tihi smijeh koji sam čula iz njegovih usta dali su mi nadu.
-„Ne rugaj mi se, nisam kriva što imam problema sa orijentacijom.“- rekla sam lažno ljutito a kada sam čula glasnu sirenu hitne pomoći a zatim korake ukočila sam se i brzo uzela njegov pištolj.
-„Hej, polako, nemoj nikoga upucati.“-pobunio se ali ja sam bila spremna pucati na bilo koga tko bi ga ponovno ozlijedio.
Kada su bijele halje poletjele prema nama odahnula sam i spustila pištolj.
-„Vi ste zvali, gospođice?“-upitao je visok bolničar a ja sam brzo odgovorila kako sam naletjela na Tylera. Nakon nekoliko minuta bio je ukrcan u kola hitne pomoći a ja sam pitala smijem li s njima. Bolničari su izmjenili poglede a tada sam čula i slabašan Tylerov glas:
-„Pustite ju, ako me bude davila barem ne budem pao u nesvijest.“-namrštila sam se na njegov odgovor ali mi je bilo drago što mi nije nestalo smisla za humor. Pomogli su mi da se popnem a tada smo se uputili pravac bolnici.
***
Smještena u čekaonici mrzila sam svaki trenutak kada nisam znala što se događa s njime. Gutala sam teške knedle i bila užasno žedna ali tvdoglavost me zaustavila da išta napravim i da se ne maknem ni za milimetar. Iz svoje jakne sam iskopala žvakaću kada nisam čula korake.
-„Oprostite, trebate li možda nešto?“-bila je to mlada medicinska sestra a ja sam tada shvatila da mi možda ona može donjeti vode. Nježno sam se nasmiješila i rekla:
-„Hvala ja bih samo malo vode. Ne želim se micati dok ne saznam što je s mojim prijateljem.“-djevojka mi je uzvratila jednako blago i klimnula a tada otišla po vodu. Zahvalna djevojci skvrčila sam prste i čekala da operacija prestane. Djevojka se vratila za jednu minutu i ponudila mi veliku čašu vode.
-„Oh puno hvala, spasili ste me.“- zahvalno sam uzela čašu i iskapila pola što nije bio običaj da budem tako lakoma.
-„Kako se zove vas prijatelj?“-upitala me djevojka i diskretno sjela jedno mjesto udaljeno od mene.
-„Tyler Black.“- odgovorila sam između udaha i popila još malo tekućine.
-„Oh, policajac, odnosno on je zamjenik šefa policije.“-iznenađena tom informacijom uzdignula sam obrve i upitala:
-„Tako je popularan , vau, nebi se nadala, uvijek je bio vuk samotnjak i tiha riba ali žene, ah...“-odmahnula sam glavom a djevojka je dodala:
-„Znate li da vam je prijatelj svježe rastavljen, žena ga je prevarila jer je mislila da ju vara i na kraju je došlo do razvoda.“-šokirana gotovo sam viknula:
-„Molim, Tyler možda je bio ženskar ali znam da je lojalan, Isuse Kriste, jadnik. Koliko dugo je sam?“- djevojka je slegnula ramenima:
-„Navodno dva mjeseca, povukao se u sebe i većinom sam rješava slučajeve.“-klimnula sam
-„To bi bilo njemu slično, jadan Tyler, nisam imala pojma. Našla sam ga tamo u lukvi krvi i....“-dok sam mladoj medecinskoj sestri sve objasnila vrata su se otvorila a mi smo se obje trgnule. Doktor je imao kruto držanje ali kada me pogledao u oči smješak mu se raširio licem.
-„Mladić je dobro podnio operaciju i sada se oporavlja,možete k njemu.“- zahvalila sam se doktoru a djevojka mi je šapnula „sretno“ na uho kada sah htjela pitati zašto mi je to rekla ona je već otišla. Smeteno sam ustala i polako ušla u sobu a Tyler je žmirio.
-„Ovdje si.“-rekao je promukla glasa i pogledao me staklenih očiju.
-„Da, jesam, zar si mislio da ću odmagliti čim se pobrinu za tebe,ne baš.“- oprezno sam sjela na rub kreveta jer nisam znala koliko ga uzrujava moja prisutnost. Tamna kosa mu je bila vlažna a on sam blijed kao duh. Poželjela sam mu stisnuti ruku sam ali sam se svladala i umjesto toga samo sklopila ruke u krilo. Zavladala je teška tišina a ja sam samo čekala da me ispraši van iz sobe,da mi pošteno održi lekciju zašto sam ovdje i da me ne želi više vidjeti. Drhtavo sam uzdahnula a Tyler se namrštio na mene. Sada će, pomislila sam i bila spremna ali umjesto toga on je stavio svoju ruku na moje i stisnuo ih.
-„Spasila si mi život danas, iako sam ti rekao da me pustiš na miru.“-govorio je hrapavo a ja sam ga zatim hrabro pogledala. To je bila pogreška. Tamo nije bio sam ranjeni muškarac već i ranjena duša koja je prošla pakao i raj i sada se nalazi negdje između. Njegov pogled je bio blag a to me još više uzrujalo. Suze su se pojavile i nemilosrdno potekle a ja sam bez razmišljanja skočila k njemu i našla se u njegovom zagrljaju.
-„Ann, smiri se , hej.“-šaptao je i mrsio mi dugu kosu koja je sada bila neuredna. Natoplila sam mu grudi svojim suzama a on se i sam borio sa svojima jer mu je glas postajao sve hrapaviji i tu i tamo bi mu se povisio ton. Bilo mi je toliko ugodno biti u njegovom zagrljaju da sam na kraju utonula u san slušajući kako njegovo srce jako kuca ispod grudi.
Post je objavljen 27.05.2019. u 23:41 sati.