Marketing
U Sarajevu
O Sarajevu bih mogao napisati više postova, al eto, pokušat ću sve sažeti u jedan, tekst se baš i ne poklapa s fotkama jer rat i ne volim fotografirati.
U Sarajevo smo stigli oko 10 ujutro, sad zakašnjenja za planom, a program mi je, odmah mi je zamjerila vodičkinja, bio ionako pretrpan. Nakon prvog od više panoramskih obilazaka busom, pokupili smo duhovitog znalca svog posla, simpatičnog vodiča Muhameda i uputili se ka tunelu spasa, koji je za vrijeme rata bio jedini izlaz iz opkoljenog Sarajeva. Prošli smo ga jednim dijelom, i sad sam morao paziti da netko ne strada, nedavno je kako smo čuli, jedna turistica pala niz prilično nezgodne stepenice, a visoki malo malo pa netko lupi glavom o strop, jer je tunel prilično nizak. Tu je i muzej sa slikama na kojima je detaljno opisana ratna situacija, a pogledali smo i jedan upečatljiv dokumentarni film sa snimkama razaranja grada, bilo je tu i suza.
Poslije smo pješice obišli centar grada, i Muhamed je ponovio gradsku legendu da su prvi električni tramvaji u Europi vozili kroz Sarajevo, ja sam svojim učenicima prije rekao da više vjerujem Nijemcima koji tvrde da su prvi vozili kroz Köln, ali da ne polemiziraju, pa su se neki samo smješkali. Nakon toga smo dali pauzu za ručak, moja pratilica, školska psihologica i ja smo se dogovorili da startamo s ćevapima u Mrkvi, zbilja imaju poseban i miris i okus, iako svi tvrde da su ćevapima samo junetina i eventuano teletina, miris tamo vuče na ovčetinu što nama uopće ne smeta.
Sljedeći muzej je bio muzej izgubljenog djetinjstva, nisam siguran da li se baš tako zove. Unutra su dječji predmeti, odjeća i lutke iz ratnog vremena, uz svaki postoji posebna priča. Mene je oborila jedna o Barbici, koju je curica ošišala nakon što joj je poginuo otac, no Ken ju je svejedno i takvu volio. Treći muzej je bio muzej sarajevske pivare, valjda najstarije na ovim prostorima, ništa naročito, al zato je sve oduševio prostor novouređene pivnice u kojoj smo odahnuli i odmorili, palo je tu jako puno selfija. Nakon toga smo se oko 17 uputili ka hotelu Saraj, koji je sve oduševio, posebno time što smo dobili sobe s divnim pogledom na grad. Šefica hotela nije pustila vodičkinju, pratilicu i mene u sobe, dok nismo naručili i popili piće dobrodošlice, osjetili smo poznati nehinjeni bosanski šarm, ima tih dobrodošlica i kod nas, ali ovdje baš vidiš da je domaćinima stalo da se nazdravi i da bi bila uvreda to odbiti.
Moja pratilica i ja smo eskivirali hotelsku večeru, na koju se učenice nisu žalile, zarad šetnje do 22.15 kad smo dogovorili večernji izlazak, usput smo konzumirali burek u Bosni i komentirali, kod ćevapa se zna i kod nas naći dobre, ali sarajevski burek je potpuno superioran svim našima, čak i onom u Rijeci kod braće.
Izlazak je isto bio potpuni uspjeh, u blizini su bnas primila dva kluba, jedan s normalnom glazbom, drugi s narodnjacima, a vani su bili stolovi za nas kojima nije bilo do muzike. Dali smo im dovoljno vremena i svi su se zadovoljni vratili u hotel. Oko 2.30 sam čuo galamu na hodniku, otvorio sam vrata i uputio ih u sobe, poslije ništa, do tri i nešto sam bio budan, imam zbilja čudno dobar razred.
p.s.
Drugi ćevapi su u Specijalu, drugi dan, o tome u sljedećem postu o vrelu Bosne.
Post je objavljen 25.05.2019. u 12:56 sati.