Ponovno izbori, ovog puta za Europski parlament. Opet silna obećanja, opsjene i laži. Kupam se u brbljanju kandidata. Jedva čekam ponedjeljak. Zašto? Evo zašto:
Za dva sata stigli smo u Zadar. To ne bi mogli da naš premijer nije izgradio autoput.
- Nisam znao da je pokojni Račan bio toliko bogat. Ili možda nije on platio, već mi porezni obveznici? Dobro, da li je ta autocesta, do kraja odplačena, ili dug ostavljamo generacijama?
„Hrvatska za generacije“.
- Divno, samo kakva? Prodana, korumpirana, malodušna, znanjem osiromašena, dekršćanizirana, podanička, obezglavljena, jadna, poslušna, napuštena, neperspektivna? Istina, okružena prijateljima koji nam svaki želi nešto šćapiti.
„Naša je Hrvatska napredna i jednaka za sve.“
- Teško vam je vjerovati. Zar vi nikad niste bili u vlasti?
„Ne idem tamo sjediti idem raditi.“
-A što ćeš tamo raditi? Kaj se pak tiće sjedenja volio bih te vidjeti u našem „visokom“ domu, popunio bi prazninu u sabornici i imao što reči.
„Svoj sam čovjek.“
–Vidiš, ja bih više volio da si naš.
„Krenimo naprijed.“
-Što, još nismo krenuli?
„Ravnopravna Hrvatska.“
-Možda vama. Imali biste iste plaće kao i drugi europarlamentarci. Možemo li sa 11 zastupnika biti ravnopravni s drugih 794? Pa i neupučenima je jasno da Uniju vodi tandem, ostali sekundiraju. Takozvane dvije brzine, tajanstveno se odvijaju od njena početka. Ja se samo bojim da Europa ne uvede i treću, rikverc. Tu bi bili kandidati.
„Hrvatska može biti normalna zemlja.“
–Bez radikalne promjene sigurno neče. Pa zar vi niste dulje vremena bili na vlasti? Mogli ste tome pridonijeti, zašto niste? Štoviše ono što ste vi radili u svojoj guberniji nije bilo, niti je, normalno.
Tko listama slaže slogane i kako uopće mogu nasjesti na te stupidnosti? Nikakva nasilna reklama ne može promijeniti moje mišljenje, sud donosim prije predizborne kampanje. Ni, tobožnja trenutna velika aktivnost sudstva, vađenje zabarušenih predmeta, šuplji spektakli, glumljenje poštenja, ni najmanje me ne mogu usmjeriti u odluci za koga ću se opredjeliti. Što više njihova me egzibicija upučuje na njihove prozirne namjere. Da su bili transparentni do toga ni ne bi došlo.
Kako ćemo glasati? Predizborna kampanja mi se čini kao pokušaj hipnoze. Hočemo li nasjesti iluzionistima? Bumo vidli.
Ipak Europa(Unija), uprkos svega, mogla bi nam donjeti i neke pogodnosti. Jednom upitah svog tasta, slovenca, što misli o Europi i dobio odgovor: „Teško je s njima, a još teže bez njih.“
Neki su naši dosadašnji predstavnici ipak nešto učinili. Volio bih da naši budući europarlamentarci budu obrazovani, pametni, iskusni, unas i u svijetu dokazani ljudi i da su ponosni na svoje hrvatstvo, ne samo verbalno već i djelima. Imamo takvih kandidata. I na kraju ne bih volio da više hrvata živi u dijaspori nego u Domovini. A najgore bi bilo da u Hrvatskoj hrvati postanu nacionalna manjina.
Kad će taj...ponedjeljak.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 23.svibnja 2019.
Post je objavljen 23.05.2019. u 14:53 sati.