Marketing
50. GODINA OD SMRTI DR. SLAVKA JEŽIĆA
SJEĆANJE NA POVJESNIČARA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
U Matici hrvatskoj, na Strossmayerovu trgu u Zagrebu u instituciji koja je osnovana 1846 godine, u srijedu 22. svibnja biti će održan Okrugli stol povodom 50. obljetnice smrti dr. Slavka Ježića ( 1895 -1969.) književnoga povjesničara hrvatske i francuske književnosti, tekstologa i priređivača kritičkih izdanja hrvatskih pisaca, kroatista, slavista i romanista, upravitelja Hrvatskoga narodnoga kazališta, sveučilišnoga profesora, prevoditelja, pisca i pjesnika . O radu dr. Slavka ježića govoriti će prof. dr. sc. Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske, akademik Josip Bratulić ,prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak, prof. dr. sc. Tihomil Maštrović ,prof. dr. sc. Mirjana Polić Bobić i akademik Mislav Ježić, koji je sin Slavka Ježića.
Dr. Slavko Ježić rodio se je 17. veljače 1895. u Dubravi kraj Vrbovca.Otac Đuro bio je seoski kovač a majka Antonija domaćica. Zalaganjem učitelja Ledinića dobio je potporu iz Kundekove zaklade koja mu je omogućila daljnje školovanje u Bjelovaru od 1904.-1912. na realnoj gimnaziji bjelovarskoj i
a nakon toga na studiju romanistike i slavistike u Beču.
Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.
Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1935. do 1937. i od 1941. do 1942. godine. Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču.
Studij romanistike i slavistike završio je u Beču postigavši 19. srpnja 1916. u dvadeset i prvoj godini doktorat filozofije summis auspiciis Augustissimi Imperatoris ac Regis Francisci Josephi I s temom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans. Plod toga je prva monografija o životu i književnome djelu Frana Krsta Frankopana, pod naslovom Život i rad Frana Krste Frankopana koja je izdana 1921. Nakon toga postaje predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma. Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća. Priredio je nekoliko antologija i to Francuska lirika, 1941.; Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća', 1955.; Antologija svjetske lirike, 1957. i 1965.
Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik. Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu. Među piscima čija je djela prevodio jesu Marcel Prévost (Ženska pisma, 1923.), Guy de Maupassant (Lijepi Georges, 1932. i Pierre et Jean, 1952.), Honoré de Balzac (Vragoljaste priče, 1953.), Jean de la Fontaine, (Basne, 1948.), Moličre (Tartuffe, Mizantrop, Sganarelle ili Umišljeni rogonja, Škola za žene) i William Shakespeare (Kako vam se sviđa, 1952.). Uredio je brojna djela hrvatskih književnika (August Šenoa, Vjenceslav Novak, Stanko Vraz, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Matija Mažuranić, Fran Krsto Frankopan).
Posebno mjesto u Ježićevu uređivačkome radu zauzima njegov zadnji urednički pothvat - kritičko izdanje Sabranih djela Augusta Šenoe u 12 svezaka (1963.-1964.). Zadnji svezak toga niza Ježićeva je monografija o Šenoinu životu i djelu.
Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.
Pisao je i objavljivao pjesme (zbirka Somnia vitae, 1933.) te novele (Životi u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.) u kojem opisuje događanja zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i prosinačke žrtave 1918. kojima je osobno svjedočio. Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe(1964.). Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog izričaja i profinjenosti.
U mladosti bio je jedan je od prvih hrvatskih esperantista. Godine 1909. u časopisu "Kroata Esperantisto" izašla je njegova originalno na esperantu pisana ljubavna pjesma "Se ci scius" (Kad bi ti znala). To je ujedno i prvi literarni uradak među hrvatskim esperantistima.
Spomenar dr. Slavka Ježića čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a u njemu su se pokojim retkom, pjesmom, crtežom ili fotografijom upisali, između ostalih, Maja Strozzi-Pečić, Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vatroslav Jagić, Đuro Körbler, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, pa čak i čuveni Rabindranath Tagore pri svojem posjetu Zagrebu 13. studenoga 1926.[6] te Paul Claudel.
Dva puta je stupao u brak i to 1929. s Višnjom Petričević, s kojom je imao tri sina imenima Slavko Eduard "Dodo", Hrvoje Lujo "Buco" i Branimir Ivan, i 1948. godine kada u brak ulazi najprije civilno, a onda 1952. crkveno s Valeriom Noršić (Waldrich), s kojom je dobio četvrtoga sina Mislava. Svoju veliku ljubav prema sinovima pretočio je i u jednu slikovnicu za djecu: Dodo i Buco ,iz tatine bilježnice 1943.
Dr.Slavku Ježiću podignut je 1996. spomenik u njegovu rodnome mjestu Dubravi kraj Čazme, odnosno Vrbovca. Po Ježiću je u Zagrebu i Zadru imenovana po jedna ulica. Izvor Wikipedia
- spomenik
Post je objavljen 22.05.2019. u 13:26 sati.