ima ih/nas svakakvih, dobrih, loših, zlih ali uglavnom prevladavaju upili koji nešto izvoljevaju, koji uvik imaju nešto za reč, koji ti se neće zamirit ali će ti zamirit ako im nisi učinio nešto šta su oni očekivali. nemoš ih svrstat ni u dobre ni u loše, a pogotovo ne u zle. najčešće su to oni koji poštuju propise, koji negoduju na nepoštivanje istih, aktivisti raznih vrsta, a ponajčešće su to oni koji se diče svojom moralnom vertikalom dok im nešto ne zatreba, a kada ih odbiješ onda si ovakav i onakav. nemoš ih svrstat ni u egoiste jer se njihov ego ne odražava u materijalnom, nisu ni duhovnjaci, jer da jesu ne bi ti zamjerali. uglavnom ljudi bez lica i naličja. prikloniti će se onima od kojih mogu imati neke koristi i podržati one opcije gdje mogu opravdati svoja stajališta koja su najčešće društveno prihvatljiva, tkz. srednji ili viši srednji sloj društva.
e pa, pun mi je kurac ljudi opčenito, a naročito onih koji nit smrde nit mirišu. sada razumin sve one pustinjake koji su otišli u neku vukojebinu i spuste se sa brda s vremena na vrijeme da vide jel se išta prominilo. ne toliko što očekuju neke promjene, daleko od toga, već zato da vide jesu li oni sami normalni i da li je izolacija na njih utjecala u negativnom smislu. kad ustanove da promjene, ako ih je i bilo, nisu dovele do ičega što bi ih natjeralo da se vrate društvenom životu odu nazad u svoja brda sa jednim jedinim zaključkom 'ovi svit je ukurcu'. ako pritom sretnu nekoga sebi nalik jedno drugom učine samački život podnošljivim i živo ih se jebe za ostatak 'uljuđenog' svita. smatraju ih egzotičnim osobenjacima i uglavnom ih ne svaćaju ozbiljno, jer pravila po kojima oni žive ne uklapaju se u pravila života đungle na asfaltu.
sam nisam u prilici da živim takvim načinom života iako bi to najradije volio. nisam iz razloga što nemam gdje, a kad bi i imao ne zmam kako bi preživio. istina, kada bi htio našao bi načina, ali sam previše lin i komforan da bi se tome prepustio, stoga istrpim sve nebuloze i trivijalnosti ljudske gluposti koja u meni najčešće izaziva grintanje. ne zavidim onima koji su postigli društveni uspijeh jer jednom kad ostare nitko ih se više neće sjećati, postaće samo još jedni upili koji će se prezentirati svojim davno zaboravljenim postignućima, ali zavidim onima koji su našli svoj mir postigavši ono što malo koji čovjek može, suživota sa samim sobom.
Post je objavljen 22.05.2019. u 10:24 sati.