Sjedim na vrhu Bijelih stijena.
Klek se odmara pred mojim očima, vječno uspavani starac. Crta proljeća kao nožem odrezana, razdvaja zelene udoline od smeđih vrhova. Sjene oblaka jure ponad golih krošnji. Vjetar grize do kostiju, ali u zavjetrini bijelog kamena, okupana suncem, puštam sjećanjima da me zagrle.
Zadnji put sam sjedila na tom vrhu prije deset godina. Bio je deveti mjesec i cvao je runolist, sunce nas je milovalo, a moja obitelj je bila na okupu.
Znam, doći ću još jednom. Voditi ću Karla sa sobom. Kad dođemo na vrh, pričati ću mu o majci.
Pričati ću mu o njenoj hrabrosti, i prilagodljivosti, o njenoj upornosti i kako se nikada nije žalila.
Pričati ću mu kako ga je nosila u marami dok smo planinarili. U istoj u kojoj sam ja godinama kasnije nosila svoju kćer na vrh Veliki Zvoh, marami koja sada spremljena negdje u ormaru čeka neku novu majku i neko novo dojenče.
Pričati ću mu kako je kad smo došli pred sam vrh, vidjevši sajlu, nakon malo razmišljanja, dok su naš otac i njen muž promišljali što sada, stisnula njega jednom rukom na prsima, a drugom se držeći za sajlu uzverala poput mačke.
Znam doći ću još jednom, jer ništa na ovom svijetu nije toliko važno kao priče kojima oslikavamo svoj unutarnji misaoni svijet, kao priče kojima oslikavamo unutarnji svijet svoje djece. Priče su bijele stijene u čijoj zavjetrini možemo odmoriti okupani suncem.
Živimo u našim umovima, sve ostalo je zavaravanje.
Post je objavljen 21.05.2019. u 09:58 sati.