Bili smo ovaj vikend na svadbi.
Staro crkvenjačko društvo u kojem se više ne krećemo.
Najčešća pitanja i najčešći odgovori.
Uz aperitiv:
- Kako ti s njim?
- Da mi ne valja, razvela bih se.
Za stolom:
- Gdje ti je muž?
- Ne znam.
Na plesnom podiju:
- Od kuda ti energija da se toliko vrtiš?
- Treniram crossfit.
Za švedskim stolom:
- Šta si došla tu pokazivati trbušnjake?
- A gdje drugdje?
Oh, bit će ogovaranja,
Jer sam pokazala sixpack, doduše samo gornjih dio, jer je suknja bila visokog struka, i nešto unutarnje strane bedra, doduše samo dok sam plesala, jer je suknja bila na preklop i samo povremeno pokazivala što se krije iznad ruba crnih čizmi.
Jer volim plesti, s tuđim muževima, dečkima, curama, ženama, sama, u kolu.
Jer sam ostala do jutra, vesela i dobre volje, ne očekujući da me muž zabavlja, ne očekujući da me vodi doma.
Jer sam bila bez djeteta, osiguravši si vrijeme za sebe.
Jer smo muž i ja znali nestati, ili bismo zadubljeni u svoj razgovor (uloga speeda u 2. svjetskom ratu) ignorirali sve ostale za stolom.
Ali srećom, niti jedan glas neće doći do mene, i svijet ću nastaviti zamišljati kao mjesto prepuno dobronamjernih ljudi bez kompleksa.
Dočekali smo zoru, svibanjsku maglu i „proklete ptičice“.
Post je objavljen 20.05.2019. u 12:52 sati.