Marketing
BROJANICE, TITULE I FRITULE
U ovoj sferi postojanja postoje područja gdje titule (bar one fizičke prirode, opiljive, papirne) ne koriste, iako su teškim trudom dobivene i postoje ljudi koji gledaju druge ljude samo kroz prizmu dobivenih titula. Postoje područja gdje se vjera i drugi ljudi vrednuju količinom dnevno izbrojanih molitvi i svakodnevnim sjedenjem u prvom redu blizu oltara i postoje ljudi kojima sve to nije važno, jer druge ljude ne gledaju, nego OSJEĆAJU.
Čovjek tek postaje čovjek kada u svakoj situaciji bez titule u džepu jednako postupa sa drugima oko sebe, bilo djetetom, bilo starcem, bilo sa doktorom ili beskućnikom na ulici, svi oni traže onaj dio našeg srca u kojem se krije mrva Božanske ljubavi. Netko je treba manje, netko više, treba samo pokazati drugima, da je i oni posjeduju pa krenuti dalje svojim putem, svi smo ljudi od krvi i mesa, ali najviše ljudi od duše, a ta duša je naša katedra i naš put školovanja.
Griješim svakodnevno, jer nisam biće bez mana, ali vjerujem u ljekovitost pogrešivost kako naučiti neke stvari, ako sve miriše na savršenost i nepogrešivost, ali da se vratim na temu titula.
Moju diplomu odavno nisam izvlačila iz kutije, jer ustanovljavam da je pedagogija na papiru i pedagogija života nešto sasvim drugo. Uz moje četvero djece još uvijek studiram pedagogiju, ali na drugi životni način.
Moja svjedodžba njegovateljice ne znači ništa onim dušama u domu gdje radim, ako im ne pristupam sa srcem i nadasve sa osjećajem.
Nedavno je došao jedan djed sa teškom demencijom, u trenucima kad je u stanju nečega se prisjetiti, povezujem njegov život u cjelinu. Kažu njegovi da je bio vrijedan čovjek, direktor jednog poduzeća, sada jedva da može par rečenica suvislo složiti, teško sam hoda pa više leži i sjedi. Njemu niti vlastita niti tuđa titula ne znači ništa niti moj papir o školovanju u ladici.
Bila je Velika subota, već dugo ne odlazim u crkvu iz osobnih razloga, ali ne gubim iz srca moje djetinje povjerenje u Božju providnost i tako zapjeva jedna baka, onako, za sebe jednu pjesmu. Pade mi na pamet da uzmem gitaru i da je pratim pa nastade pravi party.
Gledam novog djedu, a on se rasplakao, duša osjeti dušu, iako demencija pokušava zarobiti sfere svjesnosti, ljubav odvezuje i povezuje.
Kad sam odlazila kući, susjeda koja je u prvim redovima klupa u crkvi, znatiželjno me je pitala: "Pa gdje ste? Nema vas na misama?"
Ja joj odgvorih: "Moje mise svakodnevno služim ovdje, u domu, među starima i sasvim se dobro osjećam" i to bi bilo to.
Zašto su u ovaj koncept upale fritule? A eto, valjda zbog moje dalmatinske krvi, a nepoznavanja istinskog recepta za pravljenje fritula i one se prave srcem.
Odem na internet, jer sam mislila da su to oni uštipci sa aromom, prženi u dubokom ulju kad ono, ide tu i badema i svašta nešto. Nisam imala čast okusiti ih, napravljene oriđiđi i neću ni pokušavati ih ovdje praviti.
Tamo negdje oko Božića možda me put nanese na jug, možda ih tada probam.
Post je objavljen 01.07.2019. u 14:47 sati.