dok prsti mi zapinju o lan
dok budna čekam na tvoj dlan
dok rahlo nebo spušta se po šuti
polovni su znanci naši skuti
gledala sam nju kao sebe. jaka osobnost protkana nekom svekolikom
nježnošću. imala je petlje za puno toga unatoč svemu što je preživjela.
potiho u sebi divila sam joj se. takva narav, takva mudrost, takav
životni stil i bezbrižna veselost na kojoj bi joj pozavidjele mnoge.
i još k tome vrstan prijatelj. ta te nikada ne ostavlja na cjedilu. unutar njenog
dragocjenog vremena svatko dobije svoju minutu.
a o fizičkoj ljepoti da i ne govorim. još je bila lijepa žena. gotovo neki filmsko
prozračan sloj. gdje god se pojavila znala je zauzeti svoje mjesto.
i često izazivala zavist u nekima. ali, nije marila za to.
bila je previše svoja, previše ljudska da bi joj to moglo naškoditi.
dapače, bilo je mnogo više onih koji su ju obožavali. koji su htjeli u njeno
društvo, koje je potpuno znala okupirati tom svojom zaigranošću
i mirnoćom.
zvijezde su ju dotakle dok je bog klesao joj tijelo
od nebeskog plavetnila sjale su joj oči
i ona se, sva tako gorda, nosila sama sa sobom onako
kako je najbolje znala,
neiskvarena, predana, uslužna i tiha.
sama svojimsjajem obuhvaćena, naizgled neprobojnih
pokreta, u prostoru rasplinuta,
nikome teška, nikome na odmet, nikome bez utjehe,
nikome hladna.
odavala je ona da postoji svijet
koji može biti sasvim realno shvatljiv, sasvim dobročiniteljski
i sasvim luckaste blistave prirodnosti.
Post je objavljen 19.05.2019. u 18:42 sati.