Baš sam završio s čitanjem knjige Roberta Pfallera "Za što se isplati živjeti", kad je drugarica ustvrdila na stranici s vremenskom prognozom, da u Benkovcu fužinskom neće par sati biti padavina, te smo se uputili gore, ne konzumirajući, nego pakirajući, tek skuhani grah. Znali smo za rizik konzumiranja baš tog jela, no u stvari, iako je polovici nas stvarno i naškodilo, postupili smo baš slijedeći stil Pfallerovog filozofiranja. Pfallera sam počeo čitati na Žižekovu preporuku, koju sam vidio valjda na twitteru. Sad kad zadovoljan pročitanim guglam, vidim da je gostovao i u Horvatovom filozofskom teatru u Zagrebu, tad smo se sa Srećkom i družili, ali nitko nije imao pojma tko je taj Austrijanac, a nije nas baš ni zanimalo saznati..
Grah je bio uobičajeno super. Vozili smo na brdo i četiri betonska rubnika od planiranih 12, ispostavilo se da auto, iako friško renoviran, baš i ne podnosi težinu. Iskrcali smo ih iznad posjeda, ideja je bila lagano kotrljati niz nizbrdicu kao što sam uspješno napravio s betonskim pločama za ljuljačku, međutim ovdje je bilo jednostavnije nositi i paziti da se ne sklizne s teretom niz strminu. Uspjelo je i drugarica je finalizirala posao, postavljajući, kako je rekla, kamen temeljac za buduću, koznakad, kućicu.
Pročitao sam guglajući još par zanimljivih intervjua s Pfallerom, u jednoj stvari kod kritike političke korektnosti se ne slažem, ali što je, je, nakon jednog Žižekovog članka s kritikom filozofije zdravog načina života, zanimljiviju kritiku suvremenih životnih maksima nisam čitao.
p.s.
Sunce se pojavilo, žurim vani, blogove posječujem naknadno.