Marketing
PREISPITIVANJE
slika: digital art
Mrtvi kanal. Tako se zove mjesto u gradu na Rječini na kojem sam si postavila to pitanje. Postala sam svjesna sebe, pitanja koje sam postavila i spoznaje, da nisam sretna. Koje li simbolike? Doista se osjećam umrtvljeno, ustanovih svoje stanje.
Usput sam vidjela slastičarnicu, vratih se i kupih sladoled malenoj djevojčici iz svog sjećanja. Osmijeh mi zatitra na licu što ću je usrećiti. Hladnoća sladoleda podsjeti me na hladnoću proživljenog života. Slatkoća sladoleda otvori mi viziju slatkoće života koji će nastupiti nakon ove spoznaje. Prljavština ustajale vode u Mrtvom kanalu podsjeti me, da bih se mogla otići okupati. Podsmijeh. Trgnuh se. Imam li dovoljno hrane u frižideru za djecu? Što će mi reći muž kada vidi, da na štednjaku nema skuhanog obroka?
Suza bola zaiskri mi u oku na strah koji sam proživjela u bračnom odnosu. Jesam li ja rob muževih htijenja, obiteljskih nadanja, društvenih očekivanja i svojih želja? Jesam li ikada bila sretna u tim međuodnosima? Prisjećam se prve razmirice sa mužem. Bila sam samo nekoliko mjeseci u sretnom braku. Muž se pijan vraća iz gostionice skida hlače baca ih na pod i ljutito kaže: digni ih. Smijem se njegovom pijanstvu, baš je simpatičan zaključih. Odgovaram sa smiješkom na usnama: digni si ih sam. Zašto si ih bacio, upitah?
I ne čekajući odgovor okrenuh se, da mu stavim večeru na stol. Snažan mužev grubi zahvat u mojoj bujnoj kosi prouzroči mi neopisivu bol. Tek što je postadoh svjesna, šamar na licu gotovo me onesvijesti, a čin koji se dogodio poslije toga ostavi neizbrisivi trag straha, nevjerice i proživljenog bola za ostatak života u mome ranjenom biću.
Moram se okupati, da me ta prljavština bolnih sjećanja u bračnom odnosu ne uguši. Otvorih torbu, da spremim novčanik i napipah vrećicu u njoj. Pod prstima osjetih materijal kupaćeg kostima. Imam pravo biti sretna i ne brinuti se za druge barem jedan dan.
Tko se za mene skrbi? Pitanje ostade bez odgovora u zraku kao nedorečeno. Zar se netko treba brinuti za mene? Nisam li ja samostalna? Osvijestih, da nikad nisam bila samostalna. Vratih se na autobusnu stanicu. Uđoh u bus broj jedan i odoh na kupanje. Mnogo je blata koje moram oprati sa sebe. Dok nijemo gledam u prozorsko staklo autobusa, ništa ne vidim. Drvoredi i zgrade velegrada promiču mi u magli suza koje se slijevaju niz ukočeno zamaskirano lice. Osvijestih, da sam na javnom mjestu i krišom ih obrisah. Namještam svoju masku u znak ozbiljnosti i postojanosti. Maska?
Dosta mi je životne maske! Što je istina o mom životu?
iz moje knjige SAMORAZVOJ I VIZIJE
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Post je objavljen 18.05.2019. u 10:01 sati.