CHOPIN
obožavani mali leš dijeli pozornicu sa George Sand
vući omiljeno glazbalo sve do Majorce
ali ne i natrag; križ birokracije pretežak je čak i za ovaj četverac
međutim, klavir pun bacila teško je prodati domaćem življu
ne vole oni ono što tek izdaleka nalikuje na obitelj i brak i ovaj
upravo komponirani 25 taktova dug piccolo concertino
Preludij za Pakao i svetce
što dopire iz ćelije kartuzijskog samostana
nimalo ne korespondira s fizičkim potrebama otočana
te izaziva mučninu psima od slame
srećom uvijek se nađe netko bez brkova i brade
netko tko nema straha, kakva sunarodnjakinja
kći Delacroixova modela, da otkupi grijehe i
kužni klavir bljedunjavog kašljavca
ja, pijem vino, neki Chardonnay, u sobi punoj mrtvačkih maski znamenitih ljudi
u pokrajnjoj sobi netko svira Chopinov Nokturno u cis-molu
predočavam si nagu mladu djevojku okruženu cvijećem, baršunastim prstima dodiruje crne tipke
jer mlade djevojke, jeunes filles et fleurs, idu zajedno kao
ozbiljna bolest i nada, kao sex i ex, kao Bruder und Schwester
iznenada odnekud probije Prokofjev
Romeo i Julija, sukob Montecchi - Capuleti
nadglasava melankolične zvuke Nokturna
očekuj neočekivano
tragedija pred vratima
----
Solo piano, Chopin leži na samrti
opire se transkribiranju za drugi instrument
Od mlade kontese de Potocka traži da mu ispuni posljednju želju
Pjevajte mi Jeszcze Polka ni zginela dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo
Također, daje jasne upute sestri Ludowiki
srce mi ima prenijeto na rodnu grudu
Sa zadnjom notom poljske himne duša mu pojuri na usta
Auguste Clésinger, muž Solange Sand, kćeri gospođe Georges Sand
to će jutro načiniti otisak lica velikog Poljaka i njegove lijeve ruke
dok će gospodin dotur anatom Jean Cruveilhier, prema želji, razrezati sternum
izvaditi srce te ga pohraniti u alkoholom punu vazu kao rijedak cvijet što cvate u visokom gorju jednom u sto godina, u ponoć, i iščezava u cik zore pred rijetkim okom odvažnog planinara-botaničara eksapista samoterapista
vijest o smrti brzo se razmilila Europom
Neki se genijalac smislio da se pogreb naplaćuje
pa su karte puštene u prodaju
Ne znajuć' za to štovatelji pristižu iz Londre, iz Berlina, Beča
i ostaju kratkih rukava
Njih 3000 tisuća u polo majcama
k'o zadnje tupani, glupani, budale
pred vratima crkve-hrama
L'église de la Madeleine
Voljeli bi da plaču nad truplom
što se trinaest dana crvalo na suvom
ali bastard im ne dozvoljava
Plači đe 'oćeš, ali na'vamo nećeš
vođekarce sepjeva mocartov rekvijem
i-ha-ha, evo ti ga na
---
jednom je Chopin, sve tako melanholično-sentimetnalan, arbitarno-elegantan, spasio život Wladyslawu Szpilmanu u razrušenom varšavskom getu
Vremena su takva da će nekome, možda i opet bukvalno spasiti život
Wladyslaw Szpilman, znate ga iz filma R. Polanskog
Pijanist
Chopin: Nokturno u cis-molu
...........................................
BHRAMS
jedino je Bhramas od svih vas donekle normalan
osim što gaji naklonost prema starijim ženama
Taj stih «gaji naklonost prema starijim ženama» nije tek blagi sarkazam koji se odnosi na Bhramsovu naklonost prema Clari Schumann (stariju od njega punih 14 godina), naklonost koju je izražavao u pismima nakon Schumannove smrti, da bi ubrzo svoju želju i spolnost povratio u okvire prijateljstva. Naravno, njegova zainteresiranost je posve razumljiva. Clara Schumann, wunderkind – čudo od djeteta, vrhunska pijanistica, skladateljica, žena lijepih crta lica i živih očiju, Robertova Muza, hraniteljica obitelji, žilava žena tankih kostiju što je izrodila osmero djece, Majka hrabrost (kasnije i Baba hrabrost), ona koja je među prvima prepoznala Bhramsov talent i sugerirala suprugu da obrati pažnju na mladca kojeg je potom uzeo pod patronažu; Clara Schumann, gospođa za kojom su čeznuli mnogi jugoslavenski bauštelci, kao i njihovi sunarodnjaci u domaji, ne znajući čije se to lice nalazi na banknoti od 100 dojč' marki...
No «naklonost prema starijim ženama» ovdje ima i preneseno značenje, jer Brahms, čiji je muzički stil bio klasičan, nije mogao smisliti Wagnera, a niti Liszta, muzičke revolucionare svog vremena. U tadašnjem njemačkom društvu postojala vrlo izražena podjela Bhrams-Wagner. No dva glazbenika nisu bila tek puka suprotnost, oni su i zaraćene strane. Sa svojim istomišljenicima Bhrams je potpisao izjavu kojom osuđuje djelovanje «Novonjemačke škole*». Da Bhrams nije potpisivao pamflet ostao bi tek klasičar, tradicionalist, konzervativac, ljubitelj starih formi tj. starih gospođa, ovako...
Kriza
Schumann je povratio muzičke znakove
opet si jeo note, ukori ga Clara, koliko smo puta rekli da nema toga
prvo Vincent jede boje
otruje se prokletim molibden orangeom
odreže si uho, potom
Nietzsche iz Torina piše mladom Kaiseru
dragi moj gospodine, izvo'te doći u Rim i osobno me ustrijeliti
uostalom, smatram da Njemačku treba strpati u luđačku košulju
u potpisu Antikrist
Holderlinu se također smračilo
zakračunjao se u svoju kulu bjelokosnu i neće van
velim ja, ne ide teologija i helenizam rukom pod ruku
sanja sunce juga, grčki mu junaci na raport pristižu
Kleist (još jedan zatrovan Grcima!) eno upuca družicu Henriette Voge
a potom i sebi prosvira glavu, jao!
Andreas vadi džepni nožić i bode se u srce ispred Salome
Strindberg u pariškom hotelu Orfila započinje Okultni dnevnik
Hugo u egzilu, u društvu Madame Delphine de Girardin priziva duhove
Artaud kao gladan vuk zavija u umobolnici
Heidegger, Hamsun, Zweig
briju na Hitlera u ampedeklu
Pound
brije na fašizam
a sada i ti Roberte jedeš note
ja stvarno ne znam što ću s vama dečki
brate, k'o djeca ste!
jedino je Bhramas od svih vas donekle normalan
osim što gaji naklonost prema starijim ženama
Bhrams: Uspavanka
...
*Novonjemačka ili Weimarska škola, skupina glazbenika okupljenih oko F. Liszta u Weimaru u sred. 19. st. (H. Bülow, P. Cornelius, H. Wolf i dr.). Zauzimali se za nove glazb. oblike: programnu simfonijsku pjesmu (koju oblikuje F. Liszt) i wagnerijansku glazbenu dramu.
Post je objavljen 15.05.2019. u 12:35 sati.