Da bi se u potpunosti shvatile tajne informacije u Bibliji, važno je shvatiti veličinu sistema podzemnih tunela i s njima povezanih prostorija koji se nalaze ispod površine platoa sa piramidama.
O onome što se događalo ispod pjeska prije nekoliko tisuća godina u današnjim knjigama o historiji nema podataka, a to potvrđuju i otkrica do kojih se došlo tokom posljednjih osamdesetak godina.
Oaza Fajum, tek nekoliko kilometara van granica Memfisa, neobično je zanimljivo mjesto. U toj bujnoj, plodnoj dolini, faraoni, koji su sebe nazivali ‘gospodarima kraljevskog lova’, hvatali su ribu i divljač. Jezero Moeris nekad je graničilo s Fajumski oazom, i na njegovim obalama nalazio se slavni labirint za kojeg je Herodot rekao da ga ‘beskrajno zadivljuje’.
Labirint je sadržavao 1.500 soba i jednaki broj podzemnih prostorija u koje grčkom istoričaru nije bilo dopušteno da uđe. Prema svećenicima labirinta ‘hodnici su bili zbunjujuci i zamršeni’, kako bi bili sigurno mjesto za svitke koji su bili skriveni u podzemnim prostorijama.
Ogromni kompleks posebno se dojmio Herodota, i on je o toj građevini pisao s divljenjem i poštovanjem: ‘Tamo sam vidio 12 pravilno raspoređenih palača, međusobno povezanih prolazima, koje su imale nekoliko terasa i bile poredane oko 12 sala. Teško je povjerovati da su djelo ljudskih ruku. Zidovi su prekriveni reljefima, a svako je dvorište sa velikim ukusom sagrađeno od bjelog mramora i okruženo kolonadom. Blizu ugla gde završava labirint nalazi se piramida, osamdeset metara visoka, s ogromnim isklesanim likovima životinja i s podzemnim prolazom kojim se u nju može uci. Iz vrlo pouzdanih izvora saznao sam da podzemne prostorije i prolazi povezuju ovu piramidu s piramidama u Memfisu ‘.
Piramide u Memfisu bile su piramide u Gizi, jer je Giza izvorno bila zvana Memfis.
Mnogi drevni autori potvrdili su istinitost Herodotovog opisa podzemnih prolaza koji povezuju piramide, i njihovi dokazi bacaju sumnju na pouzdanost tradicionalno predstavljene egipatske historije.
Crantor (300. p.n. ere) je tvrdio da su u Egiptu postojali nekakvi podzemni kameni stubovi sa uklesanim podacima o prahistoriji, i oni su činili redove duž prolaza koji su povezivali piramide.
U svojoj poznatoj studiji o misterijima, posebno onima Egipcana, Haldejaca i Asiraca, Iamblichus, sirijski predstavnik Alckandrijske škole mističnih i filozofskih učenja, zabilježio je ove informacije o prolazu do velike piramide koji vodi kroz tjelo Sfinge: ‘Tragove tog ulaza, koji je danas zatrpan pjeskom i otpacima, još uvek se može primjetiti među prednjim nogama klečeceg kolosa. Nekad je bio zatvoren bronzanom kapijom čiju su tajnu bravu znali koristiti samo Magi. Čuvalo ju je javno poštovanje, i neka vrsta vjerskog straha održavala je njenu neoskvrnjenost bolje nego što bi to mogli naoružani čuvari. U utrobi Sfinge izdubljene su galerije koje vode do podzemnog djela Velike Piramide.
Te su galerije bile tako vješto isprepletene na svom putu do piramide da se svako ko bi tim prolazom krenuo bez vodiča postepeno i neizbežno vracao na početnu tačku ‘.
U drevnim sumerskim cilindričnim otiscima zabeleženo je da je tajno prebivalište Anunnakija bilo ‘jedno mjesto pod zemljom … do kojeg se dolazi kroz tunel, čiji je ulaz skriven pjeskom i onim što zovu Huvana …njegovi zubi su poput zmajskih zuba, njegovo lice je lice lava ‘.
Taj neobičan stari tekst, nažalost sačuvan u fragmentima, dodaje da ‘On (Huvana) nije u stanju da ide napred, niti može ici nazad’, ali oni su mu se prišuljali s leđa, i put do ‘Annunakijevog tajnog prebivališta’ više nije bio blokiran.
Sumerski zapis vjerovatno pruža opis Sfinge s lavljom glavom u Gizi, i ako je to golemo stvorenje sagrađeno kako bi štitilo ili skrivalo drevna stepeništa i prolaze koji vode do podzemnih nivoa pod njim i oko njega, tad je njegova simbolika bila vrlo prikladna.
Lokalna arapska predanja tvrdila su da se ispod Sfinge nalaze tajne odaje s blagom ili čarobnim predmetima. Ta su vjerovanja imala podršku u zapisima rimskog istoričara Plinija iz prvog vjeka nove ere, koji je pisao da je duboko pod Sfingom skriven ‘grob vladara zvanog Harmakhis u kojem su golema blaga’.jZanimljivo je da su samu Sfingu nekad zvali ‘Velika Sflnga Harmakhis koja čuva stražu od vremena Horusovih sledbenika’.
Rimski historičar Ammianus Marcellinus iz četvrtog vjeka objavio je dodatne informacije o postojanju podzemnih tunela koji su, kako se čini, vodili do unutrašnjosti Velike piramide: ‘Natpisi za koje su drevni tvrdili da su bili uklesani u zidove određenih podzemnih galerija i prolaza bili su napravljeni duboko u tamnoj unutrašnjosti kako bi se osiguralo da se drevna mudrost ne izgubi u potopu ‘.
Rukopis kojeg je sastavio arapski pisac Altelemsani čuva se u Britanskom muzeju, i u njemu se spominje postojanje dugog, kvadratnog, podzemnog prolaza između Velike piramide i rijeke Nil, s nekom ‘čudnom stvari’ koja sprječava pristup Nilu.
Opisan je i slijedeci dogadaj: ‘U danima Ahmeda Ben Toulouna, družina je ušla u veliku piramidu kroz tunel i otkrila u jednoj prostranoj prostoriji pehar od stakla neobične boje i teksture. Dok su napuštali piramidu izgubili su jednog člana, i kad su se vratili da ga potraže, on se pred njima pojavio go i smejuci se rekao – ‘Ne slijedite i ne tražite me’ – a zatim je otrčao nazad u piramidu.
Njegovi drugovi primjetili su da je bio začaran. Nakon što je čuo za neobični događaj pod piramidom, Ahmed Ben Touloun izrazio je želju da vidi stakleni pehar. Tokom ispitivanja, napunili su pehar vodom i izvagali ga, zatim su ga ispraznili i ponovno izvagali.
Historičar je zapisao da su ‘utvrdili da je jednake težine kad je prazan i kad je pun vode’. Ako je kronika točna, nedostatak razlike u težini pruža posredni dokaz postojanja izvanredne nauke u Gizi.
Prema Masoudiu, mehaničke statue sa nevjerovatnim sposobnostima čuvale su podzemne galerije ispod Velike piramide. Ovaj opis napisan prije tisuću godina podseca na kompjuterizovane robote kakvi se danas prikazuju u naučno-fantastičnim filmovima.
Masoudi kaže da su automati bili programirani da budu netolerantni, jer su uništili sve ‘osim onih koji su se svojim ponašanjem pokazali dostojni propuštanja’. Masoudi je tvrdio da su ‘pisani izveštaji o mudrosti i dostignucima u raznim umjetnostima i naukama bili skriveni duboko, kako bi bili sačuvani kao arhiv za dobrobit onih koji ce ih kasnije moci razumeti’.
To je fantastična informacija, jer je moguće da su od Masoudijevog vremena naovamo ‘dostojne’ osobe vidjele misteriozne podzemne odaje. Masoudi priznaje, ‘Video sam stvari koje čovek ne može opisati zbog straha da ljudi ne posumnjaju u njegovu inteligenciju … pa ipak, ja sam ih video’.jU istom je vjeku drugi pisac, Muterdi, zabilježio jedan bizarni incident koji se dogodio u tjesnom prolazu ispod Gize, gde je grupa ljudi ostala užasnuta videvši kako su susjednog člana njihove družine zgnječila kamena vrata koja su, sama od sebe, iznenada izletela iz zida prolaza i zatvorila hodnik pred njima.jHerodot je rekao da su mu egipatski svećenici izrecitirali staru predaju o tome kako su izvorni graditelji Memfisa ‘stvarali podzemne odaje’. Zato najstariji zapisi spominju mogucnost postojanja neke vrste prostranog sistema prostorija ispod površine područja koje okružuje Sfingu i piramide. Ti stari zapisi dobili su potvrdu kad je 1993. tokom seizmološkog pregleda na nalazištu otkriveno postojanje velike šupIjine. To otkrice je izneseno pred javnost u dokumentarnom filmu „The misteri of the Sphink“ (Zagonetka Sfinge), prikazanom pred publikom od 30 miliona ljudi na televizijskoj stanici NBC kasnije iste godine.
Postojanje prostorija ispod Sfinge dobro je poznata činjenica. Egipatske vlasti potvrdile su da je 1994. došlo do još jednog otkrica; to je iskopavanje bilo najavljeno novinskim člankom pod naslovom ‘Zagonetni tunel u Sfingi’: ‘Radnici koji su obnavljali trošnu Sfingu otkrili su drevni prolaz koji vodi duboko u tjelo zagonetnog spomenika. Zahi Havas, upravitelj Spomenika Gize, rekao je nedvosmisleno da je tunel vrlo star. Ipak, nameću se neka pitanja: ko je izradio prolaz? Zašto? I gdje on vodi …? Havas je rekao da nema namjeru da ukloni kamenje koje zatvara ulaz. Tajni tunel prodire u Sfingu sa sjeverne strane, otprilike na pola puta izmedu Sfinginih ispruzenih kandži i njenog repa ‘.
Popularno vjerovanje da je Sfinga pravi ulaz u veIikom piramidu s iznenađujućom žilavošcšu održalo se do danas. To je verovanje bilo potvrđeno i 100 godina starim mapama koje su izrađivali masonski i Rozenkrojcerski svećenici, na kojima je Sfinga bila ornament što se nalazio iznad dvorane koja je zrakastim podzemnim prolazima povezana sa svim piramidama. Ti su crteži napravljeni po informacijama koje je izvorno otkrio osnivač društva Ružinog Križa, Kristian Rosenkrojc, koji se, prema vjerovanju, probio do ‘tajne odaje pod zemljom’ i tamo pronašao biblioteku s knjigama punim tajnog znanja.
Skice su nastale na osnovu informacija koje su posjedovali arhivari škola misterija prije nego što je 1925. počelo raščišcavanje pjeska koje je otkrilo skrivena vrata do davno zaboravljenih prijemnih dvorana, malih hramova i drugih podzemnih prostorija.
Znanje škola misterija bilo je dopunjeno serijom izvanrednih otkrica 1935. koja su pružila dokaze za postojanje dodatnih prolaza i odaja koje se preplicu ispod piramida. Mnoge stvari ukazuju na to da je kompleks u Gizi sagrađen sa namjerom da bude struktura koja ce direktno povezati Sfingu, Veliku piramidu i Hram Sunčevih ljudi, ispod i iznad zemlje.jOdaje i prolazi koje su otkrili sofisticirani seizmografi i radar za podzemna posmatranja (GPR) posljednjih nekoliko godina potvrdili su točnost planova. Egipat takođe uspješno koristi sofisticirane satelite za otkrivanje arheoloških nalazišta ispod površine tla u Gizi i na drugim mestima. Početkom 1998. počela je upotreba novog sistema za otkrivanje, i precizno je određena lokacija 27 još neistraženih nalazišta na pet područja. Deset od tih nalazišta smješteno je na istočnoj obali Luksora, a ostala su u Gizi, Abu Ravashu, Sakari i Dashuru. Na slici područja Gize vidi se skoro neshvatljivi broj tunela i odaja kojima je ispresecano cjelo područje, koji se međusobno ukrštaju i preplicu tvoreci mrežu što se prostire cijelim platoom. Projekl traženja i mjerenja iz svemira egiptolozima je omogucio da utvrde lokaciju vecih nalazišta, mjesto gde se vjerovatno nalazi ulaz i veličinu prostorija prije nego što se počne sa iskopavanjima.
Pažnja je posebno usmjerena na tri tajne lokacije: jedno područje u pustinji nekoliko stotina metara zapadno-jugozapadno od izvorne lokacije Crne piramide, oko koje se gradi golemi sistem betonskih zidova visokih sedam metara koji pokrivaju 8 kvadratnih kilometara; drevni putevi koji su povezivali hram u Luksoru s Karnakom; i ‘Horusov Put’ preko sjevernog Sinaja.
Među misticima ili pripadnicama škola egipatskih misterija, postojala je predaja koja kaže da je Velika piramida velika po mnogo čemu. Uprkos činjenici da se u nju nije ušlo do 820., tajne škole prekrišcanskog Egipta insistirale su na tome da im je njena unutrašnjost dobro poznata. Neprestano su tvrdile da ona nije grobnica ili grobna komora bilo kakve vrste, osim što je imala jednu komoru za simboličku sahranu kao dio rituala inicijacije. Prema mističkim predajama, u unutrašnjost se ulazi postepeno i u etapama kroz podzemne prolaze.
Navodno su se na kraju svake faze napredovanja nalazile različite odaje, a najvišu i konačnu fazu inicijacije predstavljalo je ono što se danas zove Kraljeva odaja. Malo po malo, predaje škola misterija bile su potvrđivane arheološkim otkricima, jer je 1935. utvrđeno da je postojala podzemna veza izmedu Sfinge i Velike piramide, i da je tunel povezivao Sfingu s drevnim hramom smještenim južno od nje – kojeg danas zovu Hram Sfinge. Kad se obimni jedanaestogodišnji projekat raščišcavanja pjeska i morskih školjki što ga je preduzeo Emile Baraize približio svršetku 1935. godine, počele su da kruže neobične priče o otkricima do kojih se došlo tokom projekta.
Tema jednog magazinskog članka što ga je napisao i 1935. objavio Hamilton M. Vright bilo je izuzetno otkrice pod pjeskom Gize čije postojanje se danas osporava. Članak je bio propracen izvornim fotografijama dobijenim od dr. Selima Hassana, vođe naučnog istraživačkog tima sa Univerziteta u Kairu koji je došao do tog otkrica. U članku je pisalo: ‘Otkrili smo podzemni prolaz koji su drevni Egipcani koristili prije 5.000 godina. On prolazi ispod nasipa koji se proteže između druge piramide i Sfinge. Njime je moguce proci ispod nasipa od Keopsove do Kefrenove piramide. U torn smo podzemnom prolazu otkrili i očistili seriju vertikalnih otvora koji vode u dubinu više od 40 metara, s prostranim dvoranama i bočnim komorama ‘.
Otprilike u isto vrijeme, međunarodni mediji objavili su dodatne detalje o otkricu. Podzemni kompleks izvorno je izgrađen između Velike piramide i Hrama sunčevih ljudi, jer je Kefrenova piramida bila kasnija i samo površinska građevina.
Podzemni prolaz i njegove prostorije iskopani su u kompaktnoj, živoj stijeni – što je zaista izvanredan poduhvat, uzme li se u obzir da je napravljen prije nekoliko tisuća godina. Ovo nije kraj priče o podzemnim odajama u Gizi, jer su medijski izveštaji opisivali iskopavanje podzemnih prolaza izmedu Hrama Sunčevih ljudi na platou i Hrama Sfinge u dolini. Taj je prolaz bio otkriven par godina prije objavljivanja ranije pomenutog članka.
Otkrica su navela dr. Selima Hassana i ostale da povjeruju i javno kažu da, dok je vrijeme izgradnje Sfinge uvjek predstavljalo zagonetku, moguce je da je ona bila dio veceg arhitektonskog plana koji je bio namerno usklađen i proveden zajedno sa izgradnjom Velike piramide.
Arheolozi su u to vrijeme došli do još jednog velikog otkrića. Otprilike na pola puta izmedu Sfinge i Kefrenove piramide otkrivena su četiri ogromna vertikalna otvora, širine tri puta tri metra svaki, koji vode ravno prema dole kroz kompaktni krečnjak.
Na masonskim i rozenkrojcerskim mapama zovu se ‘Campbellova grobnica’, i taj ‘kompleks otvora’ – kaže dr. Selim Hassan – ‘završava prostranom sobom, u središtu koje se nalazi još jedan otvor koji se spušta do velike dvorane na čijim se stranama nalazi 7 odaja ‘. Neke od tih odaja sadržavale su goleme, zapečacene sarkofage od bazalta i granita, visoke šest metara. Istraživanje je išlo dalje i otkrilo se da u jednoj od sedam soba postoji i treci vertikalni otvor, koji se spusta duboko do tri odaje na puno nižem nivou. U vrijeme njenog otkrica bila je poplavljena vodom, koja je djelimično prekrivala jedan bjeli sarkofag. Ta odaja nazvana je ‘Ozirisova grobnica’, i na lažnom televizijskom dokumentarcu u martu 1999. prikazano je kako je ‘otvorena po prvi put’. Kad je istraživao ovo područje 1935., dr. Selim Hassan je rekao: ‘Nadamo se da cemo otkriti važne spomenike nakon što ispumpamo ovu vodu’.
Ukupna dubina ove serije otvora veca je od 40 metara. Za vrjeme čišcenja južnog djela podzemnog prolaza, otkrivena je izvanredno lijepa glava statue, koja je vrlo izražajna u svim detaljima lica.
Prema nekoliko različitih novinskih članaka iz tog vremena, statua je bila izuzetno lijepo izrađena bista kraljice Nefertiti, opisivana kao ‘predivan primjer onog rijetkog tipa umetnosti inauguriranog za vrijeme vladavine Amenhotepa’. Nepoznato je gde se danas nalazi ta statua.
U izveštaju su takođe bile opisane druge odaje i sobe ispod pjeska, sve međusobno povezane tajnim i ukrašenim prolazima. Dr. Selim Hassan otkrio je da ne samo da tamo postoje spoljne i unutrašnje prostorije, vec su takođe pronašli sobu koju su nazvali ‘žrtvena kapela’, koja je bila usječena u veliki kameni brijeg između Campbellove grobnice i Velike piramide.jU središtu kapele nalaze se tri ukrašena uspravna stuba koja međusobno stvaraju trokut. Ti stubovi su vrlo važan detalj u ovoj studiji jer se njihovo postojanje spominje u Bibliji. Može se zaključiti da je Ezra, inicirani pisac Tore (oko 397. pr. naše ere), znao raspored podzemnih prolaza i odaja u Gizi prije nego što je napisao Toru.
Taj podzemni nacrt vjerovatno je bio izvor trouglastog rasporeda oko centralnog oltara u Masonskim ložama. U djelu Vijetnamski spomenici Josephus je u prvom vjeku napisao da je Enoh koji se spominje u Starom zavjetu sagradio podzemni hram koji se sastoji od devet odaja. U dubokom skloništu unutar jedne odaje sa tri uspravna stuba, postavio je trouglastu zlatnu ploču na kojoj je pisalo savršeno ime Božanstva. Opis Henokovih odaja bio je sličan opisu žtrtvene kapele pod pjeskom istočno od Velike piramide.
Jedno predvorje vrlo nalik grobnoj komori, all ‘nesumnjivo prostorija koja je služila za inicijaciju i primanje’, pronađena je nešto dalje na platou bliže Velikoj piramidi i na gomjem kraju nagnutog prolaza, usječena duboko u stjenu na sjeverozapadnoj strani žrtvene odaje (između žrtvene odaje i Velike piramide). U središtu komore nalazi se četiri metra dug sarkofag od bjelog krečnjaka iz Turaha i zbirka lijepih alabastrenih posuda. Zidovi su prelijepo ukrašeni prizorima, natpisima i amblemima sa mnoštvom lotosovih cvjetova. Opisi alabastrenih činija i amblema sa lotosovim cvetovima zapanjujuce podsecaju na ono što je sir Villiam Petrie 1904. otkrio u hramu-radionici na vrhu brda Sinaja / Horeba.
Otkriveno je još podzemnih prostorija, odaja, hramova i hodnika, od kojih su neki imali uspravne potpomo stubove kružnog presjeka, a drugi prefinjene reljefe s likovima boginja odevenih u prelijepu odejcu. Izveštaj dr. Selima Hassana opisivao je druge veličanstveno figure.
Snimljene su fotografije, i jedan autor i istraživač koji ih je vidio, rozenkrojcere H. Spencer Levis, zabilježio je da je bio duboko zadivljen tim slikama. Nije poznato gde se danas nalaze ti rijetki primjerci umjetnosti i relikata, ali postoje glasine da su ih privatni kolekcionari prokrijumčarili van Egipta. Navedeni detalji samo su dio onoga što se može pročitati u opširnom izveštaju dr. Selima Hassana kojeg je 1944. objavio Government Press iz Kaira pod naslovom Iskapanja u Gizi (10 svezaka). Ipak, to je tek djelic cjele istine o onome što se nalazi ispod piramida. U poslednjim godinama raščišcavanja pjeska radnici su došli do najnevjerojatnijeg otkrica koje je zapanjilo svjet i privuklo pažnju medija iz celoga svjeta. Arheolozi na čelu istrazivanja bili su ‘zbunjeni’ onim što su iskopali, i izjavili su da je to najljepše uređeni grad koji su ikada videli.jPun je hramova, seljačkih kuca pastelnih boja, radionica, staja i drugih građevina, uključujuci i palaču. Opremljen je podzemnim hidrauličnim vodovodnim sistemom, i imao je savršen sistem za odvodnjavanje, kao i druge udobnosti modernog grada. Intrigantno pitanje koje proizilazi iz ovog otkrica glasi: gde je taj grad danas?
Njegova tajna lokacija nedavno je otkrivena grupi odabranih ljudi, kojima je data dozvola za istraživanje i snimanje grada. On se nalazi u ogromnom prirodnom sistemu pecina pod platoom Gize koji se proteže prema istoku ispod Kaira. Njegov glavni ulaz je u unutrašnjost Sfinge, sa stepenicama uklesanim u kamenje koje se spuštaju do pecine ispod korita Nila. Ekspedicija je sa sobom ponjela generatore i gumene čamce na napuhavanje, i otputovala niz podzemnu rjeku koja vodi do jezera širokog jedan kilometar. Na obalama jezera smjestio se grad, a trajno osvetljenje pružaju mu velike kristalne kugle ugrađene u zidove i svod pecine.jDrugi ulaz u grad otkriven je na kraju stuba koje vode do tri koptske crkve u starom Kairu (Babilonu). Kako se može zaključiti iz priča Jashera i Enoha, ljudi ‘koji žive u Zemlji’, iznesenih u Knjizi Postanka, moguce je da je izvorno ime grada bilo Gigal.
Ekspedicija je obavila snimanja i napravljen je dokumentarni film nazvan Odaje u dubinama (Chambers of the Deep), koji je nakon toga prikazan privatnoj publici https://www.youtube.com/watch?v=c27uqfAl-5E. Početni je plan bio da se film prikaže pred širom javnosti, ali se zbog nekog razloga od toga odustalo. Iz grada je donesen sferični kristalni predmet veličine loptice za bejzbol sa velikim brojem izbrušenih ploha, i njegova mistična priroda demonstrirana je na nedavnoj konferenciji u Australiji. Duboko unutar ovog čvrstog predmeta nalaze se razni hijeroglifi koji se polako okrecu poput stranica knjige na mentalni zahtev osobe koja drži taj predmet. https://www.youtube.com/watch?v=BLm-z_TG-nI
Taj zadivljujuci objekat otkriva nepoznatu vrstu tehnologije, i nedavno je poslat na analizu NASA-i u SAD.
U historijskim dokumentima zabilježeno je da je tokom KSKS vjeka kod Gize i na brdu Sinaj došlo do nevjerovatnih otkrica o kojima se danas ne govori, a u Egiptu postoje brojne glasine o otkricu jos jednog podzemnog grada u krugu od 45 kilometara od Velike piramide. 1964. je na području stare turske kraljevine Kapadokije otkriveno više od 30 ogromnih podzemnih gradova na više nivoa. Samo u jednom gradu nalaze se goleme pecinee, sobe i hodnici, koji su, prema procjenama arheologa, bili boravište za više od 2.000 domacinstava, i koji su pružali uslove za život između 8.000 i 10.000 ljudi. Samo njihovo postojanje predstavlja dokaz da ispod površine Zemlje mnogi takvi podzemni svjetovi čekaju da budu otkriveni.
Iskopavanja kod Gize otkrila su podzemne prolaze, hramove, sarkofage i jedan podzemni grad koji je s njima povezan, i otkrice da podzemni prolazi povezuju Sfingu s piramidama predstavlja još jedan korak prema dokazivanju da je celi kompleks bio pažljivo i detaljno osmišljen.
SLUŽBENA PORICANJA
Zahvaljujuci iskopavanjima dr. Selima Hassana i modemom tehnikama pretraživanja iz svemira, tekstovi i predaje drevnih škola egipatskih misterija koje tvrde da čuvaju tajna znanja o platou Gize postali su vrlo prihvatljivi. Ipak, jedan od najzagonetnijih aspekata otkrica podzemnih objekata kod Gize je to što Egipatske vlasti i akademske institucije neprekidno poriču njihovo postojanje.
Njihova opovrgavanja su tako uporna da je javnost počela sumnjati u tvrdnje škola misterija i verovati da se radi o mistifikacijama čiji je cilj da privuče posetioce u Egipat.
Tipičan primer stava akademske zajednice je izjava za javnost Harvardskog univerziteta iz 1972: ‘Niko ne bi trebao obratiti imalo pažnje na besmislene tvrdnje u vezi sa unutrašnjosti Velike piramide ili navodnim prolazima i neotkopane hodnicima i dvoranama pod pjeskom u okolini piramida što se mogu čuti od onih koji su navodno povezani sa takozvanim tajnim kultovima i misterijskih zajednicama Egipta i Orijenta.
Te stvari postoje samo u umovima onih koji nastoje da privuku tragače za misterijima, i što mi više poričemo postojanje tih stvari, to se javnost više navodi da povjeruje kako namjerno pokušavamo sakriti ono što predstavlja jednu od velikih tajni Egipta.
Za nas ce biti bolje da jednostavno ignoriramo sve te tvrdnje, umjesto da ih se opovrgava. Sva naša iskopavanja na području piramida nisu uspjela otkriti bilo kakve podzemne prolaze ili dvorane, hramove, pecine, ili bilo šta takve vrste, osim jednog hrama povezanog sa Sfingom ‘. Akadamske zajednica smatrala je da je ovo prikladna izjava o ovoj temi, ali prethodnih godina davane su zvanične izjave u kojima se tvrdilo da ne postoji nikakav hram koji je povezan sa Sfingom.
Tvrdnja da je svaki centimetar površine oko Sfinge i piramida bio ispitan temeljno i u dubinu bila je opovrgnuta kadje u pjesku otkriven hram povezan sa Sfingom, koji je kasnije i otvoren za javnost. Čini se da u vezi s pitanjima koja su van službene politike postoji skrivena cenzura čiji je cilj zaštititi istočne i zapadne religije.
VJEČNO GORUĆE SVJETILJKE
Uprkos nevjerovatnim otkricima, očigledna je činjenica da je rana historija Egipta i dalje velikim djelom neistražena, i stoga predstavlja nepoznat teren. Zbog toga nije moguce sa sigurnošcu reci na koji su način kilometri podzemnih prolaza i odaja ispod platoa Gize bili osvjetljeni, ali jedno je sigurno: osim ako drevni Egipcani nisu bili u stanju videti u mraku, golema podzemna područja morala su nekako biti osvetljena. Isto pitanje vrijedi i za unutrašnjost Velike piramide, a egiptolozi su se složili da se baklje nisu koristile, jer plafoni nisu bili začađeni čađom od dima. Iz onoga što je trenutno poznato o podzemnim prolazima ispod platoa sa piramidama, moguce je utvrditi da postoji barem 4.8 kilometara prolaza 10 do 12 katpva ispod nivoa tla. Zanimljivo je da se i u Knjizi mrtvih i u Tekstovima piramida spominju ‘Svetlotvorci’, a taj se izvanredan opis mogao odnositi na grupu ljudi odgovornih za osvetljavanje podzemnih područja njihovih kompleksa.
Iamblichus je prepisao fascinantan izveštaj koji je bio pronađen na vrlo starom egipatskom papirusu čuvanom u jednoj džamiji u Kairu. Radi se o djelu priče nepoznatog autora iz 100. godine prijee naše ere, o grupi ljudi koji su uspjeli uci u podzemne prolaze oko Gize s namjerom da ih istraže. Evo kako su opisali svoje iskustvo: ‘Došli smo do tri odaje. Kad smo ušli, automatski se osvetlila svjetlošcu iz cjevi duge poput ljudskog dlana, oko 15:24 cm, i uske, koja je uspravno stajala u jednom uglu. Kad smo se približili cjevi, zasjala je jače … robovi su se uplašili i pobjegli nazad putem kojim smo došli! Kad sam je dodirnuo, ugasila se. Pokušali smo sve kako bismo natjerali cjev da se ponovo upali, ali više nije stvarala svjetlost. U nekim su odajama svjetlece cjevi radile, a u drugima nisu. Razbili smo jednu cev, i iz nje su iscurile kuglice srebrne tekućine koje su se brzo kretale po podu, sve dok nisu nestale u pukotinama izmedu ploča. Kako je vrjeme prolazilo, svjetlece cjevi su postepeno prestajale raditi i svećenici su ih vadili i spremali u podzemno skrovište koje su posebno za tu svrhu izradili sjeveroistočno od platoa. Oni su vjerovali da je svjetlece cjevi stvorio njihov obožavani Imotep, koji ce se jednog dana vratiti i popraviti ih ‘.
Rani Egipcani su u grobove svojih umrlih često stavljali upaljene svjetiljke kao žrtvu svojim bogovima ili da bi preminuli mogao pronaci put na ‘drugu stranu’. U grobovima u blizini Memfisa (i u bramanskim hramovima u Indiji), pronađena su svjetla koja su Radiio u zapečacenim odajama i posudama, ali bi se zbog naglog izlaganja zraku ugasili ili bi njihovo gorivo isparilo. Kasnije su Grci i Rimljani prihvatili taj običaj, i tradicija je poslala široko prihvacena – s mrtvima su se sahranjivale ne samo upaljene svjetiljke, nego i minijaturne reprodukcije pravljene od pečene gline. Neke svjetiljke su zbog zašla stavljane u okrugle posude, i zabilježeni su slučajevi da je u njima pronadeno izvomo ulje koje je ostalo savršeno očuvano nakon više od 2.000 godina.
Postoji mnoštvo dokaza koji potiču od očevidaca da su svjetiljke gorjele kad su grbovi bili zatvarani, a kasniji su posmatrači tvrdili da su i dalje gorjele kad su grobnice bile otvarane stotinama godina kasnije.
Mogucnost pripremanja goriva koje se može obnoviti jednakom brzinom kojom se troši bila je uzrok brojnih polemika među srednjevekovnim autorima, i postoje brojni dokumenti u kojima su iznosili svoje argumente.
Nakon pažljivog razmatranja dostupnih dokaza, čini se potpuno mogucim da su drevni egipatski svećenici-kemičari izrađivali svjetiljke koje su mogle gorjeti ako ne beskonačno, onda barem tokom vrlo dugog vremena.
Brojni autoritcti pisali su o vječno gorucim svjetiljkama, i V. Vinn Vestcott procjenjuje da je broj pisaca koji su poklonili pažnju ovoj temi veci od 150, a HP Blavatska procenjuje da ih ima 173. Dok se zaključci do kojih su došli razni autori prilično razlikuju, vecina ih je priznala postojanje ovog fenomena. Samo je mali broj njih tvrdio da bi svjetiljke nastavile goreti vječno, ali mnogi su bili spremni priznati da bi mogle gorjeti vjekovima bez dopunjavanja goriva. Prevladavalo je mišljenje da su fitilji tih vječnih lampi bili napravljeni od usukanog ili ispletenog azbesta, kojeg su rani alkemičari zvali ‘Salamander vuna’.
Čini se da je gorivo bilo je jedan od rezultata alkemijskih istraživanja, i moguce je da se proizvodilo u hramu na brdu Sinaj. Sačuvano je nekoliko formula za pravljenje goriva za svjetiljke, iju dubokoumnom delu HP Blavatske autorka je navela dvije složene formule prethodnih autora za gorivo koje ‘kad se pripravi i upali, gorjeti će vječnim plamenom, i tu svjetiljku možete staviti na koje god mjesto želite’. Neki vjeruju da su legendami vječne svjetiljke iz hramova vješto napravljeni mehanički trikovi, i ponuđena su neka prilično zabavna objašnjenja. U Egiptu postoje obilne podzemne naslage asfalta i nafte, i neki su autori tvrdili da su svećenici kroz skrivenu cjev sproveli azbestni fitilj do nalazišta nafte, a njega su pak spojili sa jednom ili više svjetiljki.
Drugi su smatrali da je vjerovanje da su svjetiljke u grobnicama gorjele vječno bilo posljedica činjenice da su u nekim slučajevima pare nalik dimu nadirale iz netom otvorenih grobnica. Družine koje su kasnije ulazile i pronalazile svjetiljke razbacane po podu pretpostavljale su da su one bile izvor tih para.
Postojale su neke dokazima dobro potkriljepljene priče o otkrivanju vječno gorucih svjetiljki ne samo u Egiptu, nego i u drugim djelovima svjeta. De Montfaucon de Villars dao je ovaj fascinantan opis otvaranja grobnice rozenkrojcera- Kristiana Rosenkreuz.
Kad su braca ušla u grobnicu njihovog slavnog osnivača 120 godina nakon njegove smrti, otkrila su vječnu svjetiljku koja je blistavo svjetlila obješena o plafon. ‘Tamo se nalazio kip u oklopu koji je uništio izvor svjetla kad je odaja otvorena.’ Ovo je neobično nalik izveštaju arapskog historičara koji je tvrdio da su automati čuvali galerije ispod Velike piramide.
U jednom izvještaju iz KS VII vjeka spominje se još jedna priča o robotu. U centralnoj Engleskoj pronađena je neobična grobnica u kojoj se nalazio automat koji se pokretao kad bi uljez stao na određene kamenove na podu grobnice. U to je vrjeme polemika oko rozenkrojeera bila na svom vrhuncu, pa je zaključeno da je grobnica pripadala rozenkrojeerskom posveceniku.
Jedan seljak otkrio je grobnicu, ušao u nju, i otkrio da je unutrašnjost blistavo osvjetljena svetiljkom koja je visila sa plafona. Kad je prišao svetiljci, pod njegovom težinom ulegnulo se kamenje na podu i, iznenada, sedeca figura u teškom oklopu počela se kretati.
Mehanički je ustala na noge i udarila po svetiljci gvozdenom palicom, razbivši je i time delotvomo sprečivši otkrivanje tajne supstancije koja je održavala plamen.Nije poznato koliko dugo je svetiljka gorela, ali u izveštaju se tvrdi da se radilo o priličnom broju godina.
Sve u svemu, pustinja i piramide još uvek čuvaju tajnu za obične smrtnike.
Post je objavljen 14.05.2019. u 20:38 sati.