Uobičajen nedjeljni ručak u centru Rijeke. Primjećuje se moj umor. U stvari i prolaznici sve češće pitaju za mog psa, koliko je star, pa se iznenade da uopće nije star, nego se na sličan način, imitirajuć me, vuče kroz život.
Uobičajene nedjeljne kobasice i mala pizza, najbolja u gradu, kobasice kako kad, jučer malo previše začinjene, i pas je to primjetio. Poslije drugarica u trgovački centar, nas dvojica šetamo okolo, zlokobno se mrči.
Još se ništa ne zna o susjedu, koji je nestao, za uskrsnih blagdana, dok smo mi boravili u Sarajevu. Bio je na neki način autističan, netko je jednom rekao da mu samo ja konkuriram nemarnim hodom, uvijek bi se pozdravili i izmjenili par potpuno nevažnih replika, o vremenu, ili kako si, pa bi on dodao, bog te blagoslovio. Fali, zadnji put kažu viđen kod autobusnog kolodvora. Sad se još pozdravljam s par vlasnika pasa i to je to.