Oduvijek sam bila fascinirana Hemigwayem, ne samo jednostavnošću, obnaženošću i snagom njegovih riječi, nego, prije svega, njegovim životopisom. Hemingway mi je postao (doduše u teengerskoj dobi) uzor, inspiracija....kada bih samo ja mogla dosegnuti njegova životna iskustva ("sanjala" sam)...sigurno je zato tako dobro pisao. Pa sam se svojski potrudila da moj životopis, po raznovrsnosti, sliči njegovom, stoga, kako stari Kinezi kažu: Pazi da ti se ne ostvari što želiš!, mene je Život nagradio ostvarenjem "snova".
Tako sam od referentice, na svom životnom poslovnom putu, stigla i do direktorice, prošla sve razine upravljanja, odlučivanja, sudjelovanja....i iz prve ruke "vidjela" što od toga je za mene, a što ne.
No, ovo nije post o tom poslovnom putu.
Ovo je post o ovoj poslovnoj stanici na kojoj trenutno jesam.
Jednoj od.
S kojom sam jaaaaako zadovoljna jer volim ovaj posao. I nije mi prvi put da ga radim. Radila sam ga kada je bilo najteže. 4 godine, u ratu, od 1990. do 1994.(bez kurikuluma, programa, litrature, mentora, tehike i tehnologije), kada je i taj sustav preživio promjene, reforme, ukinuo neke smjerove, a meni ostalo:by,by!
Otada sam bila u gospodarstvu. Do prije 4 godine.
A unazad 8 mjeseci, na zamjeni, dok se mlada mama ne vrati s porodiljnog, opet u staroj branši.
Najprije sam se ugodno iznenadila kada su mi priznali staž u toj branši, pa onda kada je na težini plaće dobilo moje vlastito uloženo obrazovanje u ppmd naobrazbu (pedagoško-psihološku-metodičko-didaktičku naobrazbu), i to u vrijeme kada nisam bila u sustavu obrazovanja nego u gospodarstvu. Najbolje potrošeno stričevo nasljeđe ikad, jamčim.
Današnji dan. Petak. Zadnji sat. Svi umorni k'o psi. I oni i ja.
Sjećam se kada sam, prije 8 mjeseci, prvi puta ušla u taj razred.
Dvogodišnje obrazovanje.
Pola njih se ponaša kao da ima ADHD, a s polovicom pokušavam nešto odraditi s obzirom na mogućnosti.
Pedagoginja me upozorila: prosječan IQ ispod 80...prilagođen pristup, pedagoške mjere i tehnike...gledam ih, pričamo, upoznajemo se...oni su za mene ljudi, mladi ljudi.
Dolazim kući. Sjedam van u svom dvorištu, otvaram pivo, uzimam stanku..., sve je još zeleno, sredina je rujna, bogatstvo plodnosti svega oko mene u zraku je, u iščekivanju.
Željela bih i ja tako zaroditi na ovom poslu, pa makar na određeno, pokazati da još mogu i da želim i da znam. Željela bih....i onda opet film: vraćam na njih, vidim im lica i reakcije, čujem im riječi....i pomislim: Hvala ti Bože što si mi dao zdravu, normalnu i pametnu djecu.
Nisu oni krivi.
Nije do njih.
Tu su.
I ja čvrsto odlučujem biti tu za njih.
Svaki sat.
Svaku prekinutu rečenicu u izlaganju.
Svaku pripremu.
Svaki test.
Svaki problem.
Svaku riječ.
Danas sam zaključivala ocjene.
Kada sam završila, učionicom se prolomio pljesak, glasno zviždanje i navijanje. Odobravanje. Iako je bilo i dvojki.
Čulo se van, na školsko dvorište ( potvrdili mi i ravnatelj i domar, nakon sata).
Kako smo završili ranije, pustila sam ih.
Još sam pod dojmom današnjeg dana_
Post je objavljen 10.05.2019. u 16:30 sati.