Lišće stabla poprimilo je mutnu, zagasitu boju dok mu ustrajna kiša ispire živost s rubova postojanja, kojima još samo vjetar, povremeno, iako nevoljko, upuhne malo bivanja. Zima mi je, i prehlada mi se uvlači u sinuse. Unatoč tome, kroz moje misli leprša ležerna opuštenost jučerašnjeg popodneva.
Tako znači izgleda tipični popodnevni provod sa curama, prolazi mi kroz glavu, dok promatram mladu prijateljicu kako isprobava tri para identičnih cipela, a njena sestra, koja mi je po godinama ipak nešto bliža, i ja, komentiramo razlike u cipelama. Nakon prvog dućana ulazimo u drugi, blještavilo modela bode mi oči, osjetila su mi prenapregnuta i poželim pobjeći, ili bar nabaciti par sarkastičnih primjedbi. Odabirem model sa najvišom petom boje morske sirene koja se prelijeva iz plave u tirkiznu i uzorkom riblje kože, podignem ga spremna na dosjetku, ali prijateljica me preduhitri sa izjavom:
- O, baš su fora. – suzdržim se u zadnji tren kako joj ne bih povrijedila osjećaje, iako je to isto možda baš i ona napravila vidjevši što sam odabrala s police.
- Kad sam bila mala imala sam barbiku takve boje, s ljubičastom kosom. – kažem umjesto planiranog.- Eto, probudilo mi sjećanja, ova cipela je moj madeleine kolačić. – smijemo se i nastavimo strujati među policama.
Pogled mi pada na neki strahovito bolni neukus pa krenem prema izlazu i srećom čujem iza sebe kako cure komentiraju da će potragu za svadbenim cipelama nastaviti drugi put, a sada idemo nešto pojesti.
Poplava sjećanja koja je započela u Importaneu, nastavila se cijelo popodne. Svaki ugao Zagreba skrivao je samo meni važnu priču.
Šećući prema trgu, ispred jedne zgrade, vidjela sam sebe kako me zaustavlja čovjek i moli da mu pričuvam nepropisno parkiran auto dok on brzo skokne po nešto u stan, doktor je i žuri mu se, i ispričava se, ali ne stigne negdje sada tražiti parking, natrag je za minutu. Izgubljena u svojoj skršenosti nakon što sam pala ispit pristala sam i čekajući razmišljala, nadala se, da ću zbog tog dobrog djela preokrenuti zvijezde u svoju korist.
Prolazeći pokraj visokih prozora Hotela Palace, vidjela sam sebe unutra, ulijevam mlijeko u crni čaj. Bijeli gusti dim lokomotive u noći vrućeg napitka. Dijete sam i prvi put sam na tako svečanom mjestu, sa toliko pozlate i crvenog baršuna. Osjećam se istovremeno i maleno i veliko, i beznačajno i važno, dok mi otac objašnjava kako se ponašati na takvim mjestima, kako se naručuje, gdje držati ruke, kamo s kaputom, kako se pije crni čaj, što se smije, što se ne smije. Moje prve lekcije iz bontona.
Zalazimo za ugao prema Burgeraju, i moj pogled pada na Alcatraz.
- Jesi bila kad u Alcatrazu? – pita me jedna od prijateljica.
- Jesam. Jednom. Oko tri u noći. Nikada nisam imala toliko uleta kao tu noći. - pričam im...
Jedan mi je uletio sa - Ja bih se s tobom ljubio.
- Žao mi je, ali ja ne bi. – rekla sam, a onda dodala. - Zapravo mi uopće nije žao, ja se ne želim ljubiti s tobom, udana sam, ali ako hoćeš mogu za tebe uletiti onoj curi, ona je baš zgodna. – na njegovu žalost i ona je bila udana. Pretpostavljam da bi momcima bilo lakše kad udane žene ne bi izlazile.
Cure su se smijale, dok smo ulazile u Burgeraj.
Ono što im nisam rekla je da sam bila sa sestrom. To je bio naš prvi i zadnji izlazak kao odraslih žena, naš prvi i zadnji solo izlazak ikada. Pile smo pivo izgubljene u maratonskom noćnom razgovoru, dok su nas momci prekidali uletima. Zoru smo dočekale jedući sendviče na stepenicama ispred gradske uprave. A onda je ona sjela u svoj auto i odvezla se svojem mužu i svojoj djeci, a ja sam sjela u svoj auto i odvezla se svojem mužu. Jedna savršena noć. Jedan savršeni biser u srcu. Sada znam da je to bilo djelo čistog Božjeg milosrđa.
Sjedimo u Burgeraju, Pale Ale je već na stolu, a hrana samo što nije. Mlađa prijateljica komentira moj crveni kaput iz Desiguala.
- Sestrin. – kažem kratko, a onda ipak dodam - Sve što na meni vidiš od Desiguala je od moje sestre. Njihove cijene su da boli glava i ja si ih ne mogu priuštiti, ali odlučila sam si jednom godišnje nešto kupiti u tom dućanu. - Iako nisam objasnila razlog, vjerujem da su shvatile kako je to zato da bih se podsjećala na esenciju karaktera moje sestre, vatromet života kojim je disala.
Kasnije smo sjele u Amelie, kolači i kava.
Promatram ih.
Moje nove prijateljice.
Dvije djevojke, dvije sestre, dvije prijateljice. Različite kao što smo moja sestra i ja bile različite, bliske kao što samo moja sestra i ja bile bliske. Zovem ih prijateljicama, jer iako se poznajemo tek godinu dana, u njima ima dovoljno dobrote i prostodušnosti, jedne generalne otvorenosti životu, da se među njima osjećam opušteno i prihvaćeno, i zavidno grabim mrvice kruha sa stola njihovog sestrinskog odnosa. Dok smo razgovarale i smijale se, popodne je scenu prepustilo večeri, sunce se sakrilo, a vjetar jačao.
Krenule smo doma.
Tako znači izgleda tipični popodnevni provod sa curama, pomislim još jednom, dok zakopčavam crveni kaput, stišćući se u zagrljaju svoje sestre, zaštićena od vjetra koji najavljuje burnu kišnu noć.
Post je objavljen 09.05.2019. u 11:53 sati.