Liježemo u krevet sinoć,zajedno spavamo,
i kaže Dijete kako je straaašno umorna,
odmah će zaspati,
pada u san dok to govori
i još puse mamice , volim te ,
lijepo spavaj i to
umiri se i odjednom
'ali, ti ćeš još biti na mobitelu?'
'hoću, jel ti to smeta,
ne mogu više smanjiti svjetlo no što je smanjeno...'
'NEE!,
dapače, naviknula sam se,
paše mi da malo svijetli.
U stvari,
paše mi da znam da si budna dok ja padam u san,
ugodno je kad znaš da te netko čuva
kad netko stražari nad tobom,
tako se najljepše opustiti'.
AHA!
Dođosmo na to.
Sjeća li se tko posta o gnijezdu za spavanje
i mojem plaču nad mirisom ruža
i nad opipljivom žalošću
i u stvari akumulacijom energije da se rastanak dogodi,
što je nad nama bila odvijala i nadvijala cijelu prošli godinu,
naročito pred ljeto i po ljeti, pred sam događaj..................
e, ja točno, točno znam o čemu ona priča,
(a vjerojatno i drugi znaju....)
jedna od mojih čežnji
I kažem jo
'naravno, NARAVNO,
to je tako dobar osjećaj.
Spavaj i ne brini,
ja ću brinuti za sve,
ti se otpusti u miru....'
Srčeko moje.
...............
Update iz vrta.
Ove godine,
kao što sam napisala već u nekom postu prije,
na moje veliko iznenađenje cvasti će irisi.
Ne bi to bilo ništa čudno,
irisi cvatu , jelte, sami od sebe
ali od nekoliko vrsta koje sam prikupila kroz godine,
po uzorak
sve neobičnih boja,
cvao je samo jedan jedini primjerak, i to prije koju godinu,
tamno bordo...
a ove godine biti će više od pet cvjetova!!
Vjerojatno raznih boja!
Dogodila se mijena.
Već i to što sam izašla u vrt pokazuje
moju tvrdnju
da se život sam živi kroz nas,
možemo mu davati i aktivni otpor,
ali on će tvrdoglavo činiti svoje.
-----------------------
I još nešto, upravo me lijepi komentar @Lionice pod donjim postom podsjetio na nešto:
Otkako je Tamo,
svjesno se strudim manjeviše stalno ili
u slobodnom trenutku
održati vezu
intelektualno/energetsku,
ne znam u stvari kako da ju imenujem
a to je kao da svjesno
stalno nastojiš meditirati,
odnosno
biti jako koncentriran
na paralelnu radnju
koja teče uz sve ostalo što se zove život.
Stalno, u svakom trenu.
Dobra je to vježba,
ali možeš poluditi od nje.
Kaže mi frendica,
'to je jako naporno
držati koncentraciju tako'
'prestani se grčevito truditi,
ne bude on nikamo otišao
ne može se veza izgubiti'
a kaj ako se može?
Zbam da su strahovi u tom smjeru
čisto ovosvjetske prirode,
i da ima pravo
i da nema nikakve potrebe biti tako napet cijelo vrijeme
dapače, tako se i koči dio priljeva informacija,
ali još to moram očito usvojiti
a imam i grižnju savijesti
ako se opuštam
a i strah da ako zaboravim
neće me imati više tko podsjetiti
(odnosi se na sve moguće stvari)
što je opet sasvim ovovjetska koncepcija,
ah, nikako da se PUSTIM
ne znam kome ovo ima koliko smisla,
al ima meni.
Post je objavljen 05.05.2019. u 10:22 sati.