Muž i ja se već godinama svađamo oko škara. Točnije, oko mojih kuhinjskih škara.
S ciljem rješavanja našeg problema, kupili smo, što on, što ja, jedno 20 (riječima dvadeset) škara svih veličina, koje su porazmještene po svim prostorijama stana. Međutim, on i nadalje konstantno uzima moje kuhinjske šakre i ne vraća ih na mjesto, pa kad god posegnem na mjesto gdje stoje, ne bi li otvorila što već žene kuhinjskim škarama otvaraju u kuhinji, njih nema. Upozorila sam ga puno puta, zamolila puno puta, opsovala puno puta, ali ništa nije pomoglo.
Inače, moj muž ima osebujnu bradu, koju tetoši i njeguje s pažnjom koja se posvećuje ljubavnicama, a i meni je drago zbog toga, jer volim muškarce s bradom. Međutim, zadnja kap prelila je čašu i bila sam spremna na žrtvu.
Neki dan, mojih škara opet nije bilo.
- Gdje su moje škare? - pitam muža s ljutnjom na pomolu.
- Joj, sori, evo ih. - i donese ih iz susjedne prostorije.
- Ako još jednom dotakneš moje škare, znaš što ću napraviti? - pitam ga držeći škare prijeteći prema njemu.
- Odrezat ćeš mi jaja? - cereka se, jer ne shvaća koliko je situacija ozbiljna.
Kad situacija ne bi bila ozbiljna, moj bi odgovor bio citiranje vjenčanog kuma, Odrubit ću ti glavu i posrat ti se u tijelo, nakon čega bismo se oboje nasmijali i život bi tekao neometano dalje. Ali situacija je bila ozbiljna, smrtno ozbiljna.
- Ne, odrezati ću ti bradu dok budeš spavao.
Progutao je knedlu i koraknuo unazad.
Evo, već četiri dana moje škare su tamo gdje ih ja ostavim, a to znači na svojem mjestu.
Koje je naravo učenje?
Post je objavljen 01.05.2019. u 09:28 sati.