Koliko je čudno što opet nešto pišem nakon svih ovih silnih godina?
Nisam točno sigurna kako sam se uspjela zaljubiti u tebe.
Kad gledam unazad, rekla bih da je zaljubljivanje u sve moje dečke do sad bilo uistinu neplanirano i neočekivano, ali ovo s tobom je uistinu neplanirano i neočekivano.
Sjećam se kad sam te tek počela gledati. Zapravo, sjećam se kad sam te tek otkrila. I sjećam se tvoje topline odmah na početku. Bio si drugačiji od ostalih. Topliji, obzirniji, dragiji. Bio si strog i bio predan poslu, ali imao si jednu neodoljivu toplinu u sebi. I još je imaš.
Upravo me to i dobilo. Upravo sam se na to zaljepila (i još se nisam uspjela odljepiti s toga).
Ne mogu vjerovati da te moje emocije traju već skoro dvije godine. Ne mogu vjerovati da one cijelo ovo vrijeme rastu. Što sam te više upoznavala, što sam se više trudila, što sam više tražila načina da te upoznam, sve si mi se više sviđao. Ne znam u kojem trenu se dogodilo da sam se zaljubila. Osvrnula sam se iza sebe i shvatila da je to moje sviđanje sad već toliko jako da sam prešla u jednu totalno novu razinu - zaljubljenost.
Koliko se često u životu dogodi da ti se osoba vremenom sve više sviđa?
Da netko pročita samo ovaj prvi dio teksta, vjerojatno bi pomislio da je ovo početak neke prekrasne ljubavne priče. Sad bi, sukladno tome, vjerojatno trebao buslijediti dio u kojem prepričavam kako si me prvi put zvao na kavu, gdje smo prvih par puta izašli, kada si mi rekao da me voliš i da smo još uvijek neopisivo sretni skupa. Ali to nije ova priča.
Ovu sam priču počela pisati baš zato jer sam samu sebe iznenadila kako se neplanski, uporno i uporno, uuuuporno i uuuuporno, već dvije godine zaljubljujem u osobu koja mene apsolutno ne vidi. Kako je moj dan ispunjen tek u trenu kada te vidim, iako ja tebi ništa ne značim. Kako padam u trans kad čujem tvoj glas ili osjetim tvoj miris, iako ja tebi ništa ne značim. Kako ne mogu prestati gledati u tvoje oči, u tvoja usta, tvoj osmijeh, tvoj pogled, tvoje ruke, tvoj hod, tvoju pojavu - iako ja tebi ne značim ništa.
To nije ono klasično "ne značim mu ništa" izrečeno u ljutnji; doista; ti u meni ne vidiš ništa više od kolegice.
Znam napamet tvoje kretanje, i da mi je dioptrija -20, prepoznala bih te po načinu na koji se krećeš.
Obožavam tvoj smisao za humor. Obožavam tvoje fore. Mislim da si urnebesan. Mislim da si neopisivo duhovit.
Tvoje oči. Tvoj pogled. Tvoja usta. Oh, ta tvoja usta koja razvučeš u najtopliji osmijeh na svijetu.
Tvoj osmijeh. Iskren. Toliko blag, iskren i topao. Nisam nikada vidjela takav osmijeh. Prođe kroz cijelu mene kada mi ga pokloniš.
Ti si upravo ono što ja želim, što hoću, što mi treba, u čemu uživam. Ti ne posjeduješ toliko stvari koje ti upravo ja mogu dati.
Toliko bih ti toga mogla dati. Iz toliko ničega bih mogla stvoriti nešto.
A ti mene ne vidiš.
Nikada me nisi vidio.
Toliko sam silno htjela da me vidiš i toliko sam silno htjela da i ti mene bar malo želiš, na trenutke mi se čak i činilo da je tako. Ali nije.
Znam da nije.
Ti vidiš samo svoj posao. Predan si isključivo tome. Bitno ti je jedino to.
Ja sam samo alat tvog rada. Instrument koji iskoristiš da bi došao do cilja. Bilo nekog poslovnog, nekog osobnog kada želiš da te jednostavno netko sluša, hrabri i motivira, bilo da ispuniš svoju minimalističku potrebu za flertom i da se na trenutak osjećaš kao alfa. Jer, eto, nasmijao si me.
Ja ne postojim ni u tvojim najširim planovima. Ni u kakvim horizontima mi nema mjesta. Ne primjećuješ me. Ne gledaš me tako. Ne pada ti na pamet da sam ja još nešto osim alata tvog rada.
A toliko truda. Toliko truda kroz posljednje dvije godine. Toliko sam trenutaka ukrala za nas. Toliko sam razloga bezazleno izmislila samo kako bih te vidjela, kako bih te čula, kako bih ti se mogla javiti. Samo da ti dođem blizu. Samo da sebi stvorim još jednu priliku gdje ću se potruditi da me vidiš.
A ti me nikada nisi vidio. Nisi pogledao u mom smjeru.
Znam, draga sam ti, zabavna, bitno ti je moje mišljenje, voliš raditi sa mnom. Sve znam. Znam i da mi voliš bacati fore jer znaš da ću se nasmijati. Znam da mi vjeruješ i da imaš povjerenja. Sve to znam.
Ali to sve nije onaj smjer koji bih ja toliko jako od tebe htjela.
Ja sam tebi kolegica.
Nisam ti ništa više.
Nikada ti neću biti ništa više.
A kako se izvući iz toga?
Koliko sam puta pokušala pobjeći i nikada mi ne uspije?
Previše sam se zakopala u "nas" i sada ne mogu van. A moram. Nema mi druge. Ako želim biti bolje i ne tonuti stalno zato jer znam da te nemam, moram te što manje vidjeti, čuti, osjetiti, znati za tebe.
I toliko sam ljubomorna. Toliko sam očajnički ljubomorna na sve one koje pogledaš, s kojima razgovaraš, kojima se nasmiješ. Pa nemaš ti pojma. Izgubim svaku kontrolu u tom trenu, glavom bih kroz zid išla. Samo zato jer tada osjetim koliko te zapravo nemam.
Kako se to dogodilo?
Kako si se ti toliko uspio dogoditi u meni?
Kako kada nikada nisi dao nikakav znak, uložio nikakav trud u mene?
Iz čega se u meni rodila tolika naklonost, sviđanje, potreba, osjećaji prema tebi? Kako sam tu došla?
I kako da se vratim 2 godine unazad da to spriječim?
Možda bi mi posljednje 2 godine bile prazne da te nije bilo, no bar sada, kada sam postala svjesna da sam zaljubljena u tebe, ne bi bilo toliko teško. Ne bi bilo toliko beznadno.
Ponekad postanem hladna prema tebi samo da si ne dozvolim da uživam u tvom prisustvu. Onda požalim. Ispadam neurotična.
Ponekad se naljutim na tebe. Samo kako bismo se stvarno posvađali i kako bih se napokon mogla udaljiti od tebe. Onda me pitaš zašto sam ljuta. Onda to moramo rješiti. Jer ti si takav, ti rješavaš stvari. Onda rješimo i opet mora biti kako je bilo. Onda se moji osjećaji opet aktiviraju.
Znaš što bih voljela?
Voljela bih kad bi ispao govno prema meni. Voljela bih kad bi znao da ja znam da si ispao govno, kada bismo se mogli posvađati i kada bih te napokon maknula od sebe.
Daj, napravi nešto takvo. Molim te. Makni se od mene. Zapravo ne, ti samo napravi nešto, a ja ću se potruditi da se makneš od mene. Please.
To je jedini način, očito, da si pomognem. Pomogni ti meni.
Kad me već ne želiš na onaj način koji bih ja htjela, nemoj me uopće htjeti kraj sebe. Pusti me.
Pusti me da nađem nekog tko će me htjeti. Tko će u meni vidjeti barem dio onog što ja u tebi vidim.
Please, makni se od mene. To je za mene najbolje.
Post je objavljen 30.04.2019. u 21:14 sati.