Nisam dugo razmišljala o svom tijelu. Jesam li poželjna, jesam li zamijećena, jesu li to uopće preokupacije na koje se treba osvrtati.
Imam li samo zabrinuti izraz lica, šutljive, stisnute usne, ili je to moja projekcija osjećaja starenja. Stariti znači uvući se u bezličnu odjeće, neupadljive frizure, utihnuti . Ponavljati kako ništa ne znam o tehnici. I to neznanje stalno primjenjivati kao da bi me ubilo malo da se pozabavim učenjem. Isprike da sam stara ne dolaze u obzir, traženje pomoći isto. Sama doći do nekih spoznaja daje mi umirenje da još mogu starenje staviti na čekanje.
Post je objavljen 30.04.2019. u 00:02 sati.