Iščekujući Borderless - dokumentarac Lauren Southern
Nešto što me šokiralo gledajući videa koja objavljuješ je čisto broj ljudi o kojima govoriš. To je zbilja teško pojmiti ukoliko nisi bio tamo i svjedočio količini tog prometa. Možeš li nam dati neku ideju koliko je ljudi prokrijumčareno ili koliko ih živi po kampovima koje spominješ?
Mislim, mnogo ljudi će reći: Europa je velika - 1000 manje, 1000 više - što je to?
Ali o kojim je brojkama uistinu riječ?
Ako gledamo na broj zabilježenih, iz Maroka navodno stigne tisuće migranata mjesečno, manje od 10000... nitko ne može zasigurno reći...
No, ne bih rekla da je to stvarnost...
Jer, na terenu, ove kampove možete vidjeti bilo gdje i svugdje. U Maroku smo bili tek tjedan i pol i, gdje god smo išli, u planine, u gradove, s kim god smo razgovarali, s taksistima, konobarima, svatko bi nam upro prstom na još jedan tamo kamp, s nekoliko tisuća ljudi ovdje, nekoliko tisuća ondje.
I stalno pristižu novi.
Podijeljeni su u dvije vrste kampa: jedan u koji se smjeste oni koji su spremni jurišati na zidove - to su oni siromašniji, koji ne mogu priuštiti karte od 4000 eura. Skupljaju se u grupama. Podijeljeni su po rasi, jer ne žele imati rasne mini-ratove. Tako postoji senegalski kamp, gambijski, kenijski itd.
Onda postoji tzv. brodski kamp. Tu su ljudi koji imaju nešto više novca, pa čekaju šansu da se ukrcaju na čamac.
U prvom se čeka dok pristigne dovoljno ljudi, tako da mogu isplanirati dan kada će tisuće jurnuti na ogradu, kako bi je čim više ljudi uspjelo preskočiti, jer je time veća šansa da neke neće uhvatiti. Zapravo se sa španjolskom policijom igraju britanskog buldoga.
A u brodskom kampu rekli su mi da stotine i stotine ljudi odlaze svakog dana! Ukrcaju 500-1000 ljudi na čamce za Španjolsku, moguće u jednom danu - tako su mi rekli ljudi koji rade u ovim krijumčarskim krugovima - i svaki od ovih ljudi plati po 2000-4000 eura.
To je puno novaca!
To je biznis vrijedan milijune dolara! Bezumno mnogo novca!
A nitko o tome ne govori. Ne čitaš o tome po medijima, u tisku: novinama nije u interesu sada zanijekati sve one priče koje nam pričaju zadnjih 5 godina - kako ovo nije biznis, da je ovo humanitarna kriza; kako ovo nisu gangsteri, da ovo nisu imućni ljudi (sigurno su imućni u usporedbi s onima koji sebi ne mogu priuštiti doći - kao što su istinske izbjeglice)...
I to je još jedna stvar koju smo otkrili u Turskoj, isto iz razgovora o trgovini ljudima: ovo nisu ljudi koji bježe i očajnički uskaču u čamce.
To ovako funkcionira: zapravo te krijumčari sami nađu i pitaju bi li bio zainteresiran za put u Europu. Operiraju kao trgovački putnici, traže po ulici, vide da ovaj izgleda kao recimo Afganistanac, onaj kao Iranac... izgleda kao netko tko bi želio otići. Onda ti priđu: Ovo su naše cijene, isplovljavamo te i te noći, javi nam se ukoliko si zainteresiran...
Tako to ide u Turskoj, i isto tako u Maroku.
Nije kako se piše da su to očajnici koji misle: Moramo ovaj čas na brod, ako ne - mučit će nas!
Ne - ovo je biznis!
Slojeviti biznis: npr. na bugarskoj ruti ponegdje se nudi paket s uključenim objedima!
U Maroku je razlika izmedu karte od 2000 i 4000 u tome što za 4000 dobiješ garanciju. Što znači, ako čamac ne uspije ili potone, imaš pravo ukrcati se na drugi. Za 2000 platiš jednom, a ako brod potone, potone. Za slijedeći pokušaj opet ćeš morati platiti 2000.
Postoje doslovno različiti rangovi ovog biznisa, različiti paketi; prodavači, podjela rada... doslovce - putno osiguranje!! Suludo!
I, za one koji još nisu, svakako bi trebali vidjeti onaj tvoj video u kojem ideš u jedan od tih kampova i razgovaraš s ljudima o temama kao što je prisustvo pripadnika ISISa.
Ovo je zbilja ozbiljna stvar, o kojoj treba izvještavati. One koji izraze zabrinutost kada vide kako pristiže ogroman broj ljudi (jer ne samo što moramo provjeriti ljude koji su najpotrebitiji, nego je tu dodatni problem zbog prisustva radikala i ekstremista, naročito kada govorimo o najezdi imigranata s Bliskog Istoka), te ljude se rutinski naziva islamofobima, ekstremistima itd itd.
Nakon onog gospodina i drugih koje si srela u grčkom kampu, možda njihove brige i nelagode i nisu baš neosnovane, kako bi nas mediji htjeli uvjeriti. Bi li nam malo o tome?
U mnogo slučajeva o ovoj krizi se izvještava kao o muslimanskoj krizi, zato što u Europu stiže mnogo muslimana. Međutim, ne raspravlja se naveliko činjenica da su među najranjivijim pojedincima na Bliskom Istoku i među najranjivijim izbjeglicama zapravo oni koji dolaze iz kršćanskih sredina. Kako smo vidjeli, njih se napada i muči.
Diljem svijeta muslimanski radikali napadaju kršćanske crkve.
Ali istinske izbjeglice zaglave u istoj opasnosti od koje su htjele pobjeći.
Znači, kada nemamo funkcionalan odgovarajući sistem koji bi pouzdano ovjerio tko ulazi, a čini se da nemamo, nego samo primamo jedan za drugim krcate brodove, dobivamo kampove u kojima su tisuće i tisuće muslimana, od kojih je moguće da su neki i radikalni, tu - među istinskim izbjeglicama koje od takvih pokušavaju pobjeći.
I to je ono što smo zatekli po grčkim kampovima, gdje smo razgovarali s ateistima i s kršćanima, koje se stalno zlostavlja. Pokazivali su nam tijela s ožiljcima od uboda, u kampu u kojem žive prestravljeni.
Još jednu stvar smo otkrili u Grčkoj: jedna od ondašnjih nevladinih udruga pomaže migrantima prevarom steći status izbjeglice, uvesti ih u kamp Moria i dalje u Europu, tako što podučava muslimane kako da se prave da su potlačeni kršćani: učili su ih kako da se mole, koje su kršćanske svetkovine...
Advocates Abroad je ime te grupe, koja im je davala naputke: Nemoj reći da si musliman, mislim, ne moraš čak ni reći nisi musliman, samo reci da si kršćanin, tako da se možeš predstaviti kao proganjan.
Čak i ako nisi izbjeglica, na ovaj način možeš upasti u program za izbjeglice i završiti među njima.
U biti, sasvim je moguće da ovako podučavaju radikale, lako je moguće da uvježbavaju islamske ekstremiste, ljude koji drugačije nikada ne bi prošli postupak procesuiranja izbjeglica, koji ne bih uspjeli proći testove za ulazak u kamp među istinske izbjeglice.
Tako da su svi nagurani skupa i time se žrtvuje one iste ljude koji otprije pokušavaju pobjeći iz te strašne situacije
Ovo nije jedinstven slučaj, čak me ni ne iznenađuje, što je žalosno, jer ovo nije prvi put da sam se s tim susrela.
2016. posjetila sam kamp u Calaisu u Francuskoj, gdje su mi tamošnji kršćani pokazali jednog Eritrejca koji bi uvijek bio izudaran po glavi i pretučen kada bi nedjeljom išao u crkvu.
Za ilustraciju, u kampu u Calaisu posvuda su džamije, a podalje od samog kampa, u polju, udaljena od šatora, stoji jedina crkva.
Kršćani koji su tamo odlazili morali su imati stražare. Francuska policija ih je čuvala dok su nedjeljom bili u crkvi.
Tko god bi bio viđen da je išao tamo, mogao bi biti napadnut, postati žrtvom.
Naravno, pokazivali su mi ožiljke od noževa, udarce na glavi, neki su krvarili...
Mi zbilja ne posvećujemo dužnu pažnju na to tko dolazi u naše zemlje.
Niti se dovoljno obaziremo na istinske izbjeglice koje pokušavaju ovamo doći legalno, na one koji su zaglavili u ovim kampovima u istoj situaciji od koje su pokušali pobjeći.
Post je objavljen 26.04.2019. u 17:16 sati.