Je li raznio vjetar u eter riječi Tvoje,
i zašto odjek njihov čuje se tako malo,
dok ih tumači razni po svojoj mjeri kroje,
a mnogima do njih i nije stalo!?
Ponekad ko da se vino "iz šupljeg u prazno toči",
gdje Ljubav bi carevat htjela hladnoća odbojnošću zjapi,
a britkost oštre riječi nadu i polet koči,
dok duša žedna za utjehom vapi!
A možda i sama tražim istinu uhu što godi,
zaboravljam da se u Život stiže kroz uske klance.
Snagu i ljubav daj mi, svojim me Duhom vodi,
slabosti moje pokidaj lance!
Riječi su kao perje, jednom bačene u vjetar više se ne mogu skupiti. Ništa novo, ali sam danas posebno ponukana da razmislim o čestoj ispraznosti našeg govora i potrebi da se pouzdam u jedinu istinsku Riječ.
Post je objavljen 26.04.2019. u 14:58 sati.